Piše: Božica Jelušić

Baveći se ovih dana Thoreauom, naiđoh među pripremnim bilješkama na riječ ZBILJOMJER. Instrument koji mjeri naše sudjelovanje u stvarnosti, shvaćanje i prihvaćanje dnevnih događaja, našu snalažljivost i uključenost u svakodnevna zbivanja. Konačno, i našu uozbiljenost, spremnost za svijet i demijuršku volju: da nešto u njemu unaprjeđujemo, razvijamo, mijenjamo.

Pokunjeno razmišljam kako je moj rezultat na zbiljomjeru malen, te pokazuje više bjegova i izostanaka negoli nazočnosti na satovima zbilje. Nekako sam se, rekla bih, više pritajila na onom svom sjeniku iz djetinjstva, žvačući kiselkastu jabuku i usvajajući Thoreauove savjete: ” Onima koji ne bi znali što činiti s više dokolice no što je sada uživaju, mogao bih savjetovati da rade dvostruko napornije nego dosada-da rade dok ne otplate sami sebe i ne dobiju papire da su slobodni.”

U tome i jest poanta: osjećam se otkupljeno, prigrljujem svu dokolicu koja mi je na ponudi, važem neizmjernu vrijednost slobodnog vremena, sadim drveće, otvaram duhovne pupoljke oko sebe, udružujem ljude po sklonostima, nastojim profiniti i usavršiti odnose, radim na ravnoteži gdje god mogu, proslavljam prirodu, nastavljam se u svojoj djeci i idem prema zakonitim destinacijama, ljudima i mjestima gdje sam pohranila srce i posijala želje u vremenu. Tu nikada nisam odbijena, neshvaćena, poražena ni izigrana, već vazda ucijeljena, potpuna i ispunjena.

Pomišljam da zbog toga, bar na izvjesno vrijeme, moram isključiti zbiljomjer, izbaciti ga iz svojih misli, ili bar nadomjestiti nekim savršenijim instrumentom, kome još ne znam ime. Pitat ću svog mlađeg unuka, koji tek počinje govoriti, izmišljajući riječi, i bivajući još uvijek u onom povlaštenom stanju, koji Thoreau definira: “Oduvijek žalim što nisam mudar kao u času svojega rođenja”. (30.1. 2014.)