Piše: Romano Bolković

Kad bi Michal Viewegh nedajbože pisao ‘O odgoju djevojaka u Hrvatskoj’, zasigurno bi istakao da jedva da i ima koja ovdašnja lijepa duša a da posebno ne adorira kult Lou Andreas-Salomé: nepristrana Lou, koja je zavrtila glavom Rilkeu, Freudu i Nietzscheu, a doslovno došla glave našijenca Viktora Tauska, svoju panonsku slavu duguje više erotskim, a manje poetskim dometima. Djevojke je obožavaju jer je izludjela mudrost svijeta, gotovo kao besjeda o križu. Meni je pak zapela za oko zbog djela naslova: Im Zwischenland; samo je djelo ovdje sasvim irelevantno; važan je taj naslov i njegova simbolika.

Ne znam naime bolje i kreće definicije onog područja u kojem već neko vrijeme obitavam, a koje izmiče tradicionalnim zemljopisnim ili kulturnopovijesnim određenjima: boravim naime između Istoka i Zapada, koji se na neobičan način probrću: Zagreb, na istoku – ako je vjerovati Krleži – na drugom je peronu zapadna granica europskoga svijeta; Berlin, na zapadu – ako je vjerovati ausländerima – najzapadniji je balkanski grad Europe. Ne znam, velim, kako sretnije nazvati to međuzemlje nego – Zwischenland.

Taj međuprostor, Europe i Balkana, zavodljiv poput ženskog vrata, da se poslužim metaforom filma „Vražji advokat“, zapravo je no man’s land u ratu između duha i tijela, i ima svu misterioznost pograničnog grada. U tom se prostoru, kao lice i naličje, Berlin i Zagreb dodiruju: Berlin, europski velegrad, grad je elaborirane balkanske ugode, dočim je Zagreb mitteleuropski grad obamro od endemične balkanske neugode.

A opet, Zagreb i Berlin imaju i drugih sličnosti. Pogledajmo im ponajprije planove, iz zraka, sub specie aeternitatis ili s Neba nad Berlinom:

Pišući nedavno o Zagrebu, napisao sam da je cjelokupna njegova topografija podređena ezoteričnom naumu: nomen est omen, Zagreb je mjesto za grebom, zagrobno mjesto. Zagreb viđen kao Zagrob, izmješteno je, atopijsko: neumjesno mjesto. Smješten u skladu sa starodrevnim načelima situiranja grada, Zagrob na sjeveru štiti planina, na jugu rijeka. Sam grad pak dijeli se na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i dalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save. To dualističko načelo ipak najočitije dolazi do izražaja u samom središtu grada: gradski je centar tipična maniristička elipsa čija su dva središta – Sein und Zeit, Izvor i Sat.

Berlin pak nema središta, iako je središnja četvrt Mitte. Povećamo li rezoluciju i približimo li se krupnije zemlji, i opet nećemo naći centar: u jednoj od scena “Neba nad Berlinom” Curt Bois usred no man’s land pita: ”Gdje je, dakle, Potsdamer Platz?”. Unatoč tome, autor filma, Wim Wenders, svoj grad naziva središtem svijeta. Očito je od prosvjetiteljstva naovamo paradoks privilegirana retorička ali i logička figura: kako je moguće da grad koji nema središta bude središtem svijeta, ako ovaj svijet nije pascalovska sfera kojoj je središte svugdje a obod nigdje? Što se tiče frapantne sličnosti sa Zagrebom – ako se malo smije usporediti s velikim – pa zar Berlin nije shizofren grad, grad Westa i Osta, podjele čija je demarkaciona linija to vidljivija otkako je odsutna: nema više Zida, ali su zidovi predrasuda posvuda: u Berlinu se i danas u boljim društvima dobro zna tko je protestant a tko katolik, a da se i bez Agambena ne bi znalo tko je Musliman.

Berlin i Zagreb svojevrsni su dvojnici. Berlin je europski grad koji je pripustio Balkan, Zagreb je balkanska palanka koja nikako da uđe u Europu. Berlin je kao Heraklit, zagovornik vječnog bivanja, nastajanja, mijena; Zagreb je poput Parmenida, zaokružen u nepomućenosti svoje panonske statike. Berlinom odjekuje tehno, Zagrebom turbo. I Berlinčani i Zagrepčani prepotentni su, no prvi s razlogom: kao što je govorio kanonik Vramec, Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se. Hildegard Knef pjeva o berlinskoj „njušci“, i upravo Schnauze karakterizira berlinski profil: bez dlake na jeziku, samosvjesan, izravan, duhovit, Berlinčanin je karakter. Na ulasku u Zagreb, nasuprot, trebalo bi pisati: Svi događaji i osobe u ovom su gradu izmišljeni, i svaka je sličnost sa stvarnim ljudima sasvim slučajna.

Negdje između, na no man’s land, Im Zwischenland, pokušavam živjeti posljednjih godina, pitajući se što mi to stalno iznova izmiče u definiciji Berlina. Slutnja da je ono što me u Berlinu fascinira upravo nemogućnost konačnog određenja, ili neka izvorna neodređenost, ne tješi me niti mi dostaje. Jedino što me više plaši od pomisli da nikada neću shvatiti zašto me privlači, pomisao je da sam Berlinu sklon kao Zagrepčanke Lou Andreas-Salomé: iz neprepoznavanja.