Antonija,
mi odavno nemamo potrebu razgovarati, lako moguće da te potrebe nije niti bilo. Ja sam bio taj koji se stalno ispovijedao, a ti si, iz kojih ti već razloga, slušala, o sebi nisi puno govorila. Mogu zato samo zamisliti koliko ovaj početak obraćanja kruto djeluje. No nema ništa novo u tome, bolje nego da rastavljam sve na komadiće kao nekad, i iako je promjena slabašna, analiza će izostati. Još manje postoji potreba da se vidimo, i shvatili smo to još onih dana kada smo sjedili zajedno. Možda i prvi put kada smo zajedno sjeli za stol, no ta podla saudade, u koju smo se znali bacati kao u vrlo kratki trans, ta neuka, ta neostvariva čežnja nas je nastavljala. Možda samo mene. Na raznim mjestima, u raznim situacijama, a sve da bi uvijek umirala sama za sebe, bez mene zasigurno, ti si mi o tome pričala, ti si tome i svjedočila.
Sve sada na stranu. Osim pitanja samome sebi: pa zašto onda uopće pišem ovo pismo? Neka bude pismo, uopće nije bitno.
Protok vremena nema veze s tim, nikakve, jednostavno je nešto prošlo od trenutka kada smo prekinuli naše nastavljanje susreta u toj agoniji čežnje koja je, i osjetilo se to, sve manja pokazivala sebe na van. Unutra? Nemam namjeru napisati niti jednu riječ o ičemu unutra, eventualno bih možda mogao o organima, o kostima, o žilama i mišićima, o koži.
Moja je puna bijelih lezija, to samo ovu noć, ne bolujem od lepre inače, nisam postao gubavac.
Nije da te informiram, i ne pitam se imaš li i ti bijele lezije na svojoj koži.
Ne znam tvoju adresu, nećemo nikada saznati o lezijama, tako je bolje.
Kada bolje razmislim, nisam znao nijednu tvoju adresu. To me, istina, ne zaustavlja da ove riječi adresiram na tebe, na jednu izmišljenu adresu, nepostojeću time, što neće potencijalnim prenositeljima informacija nimalo otežati posao uručivanja jednog ovakvog pisma.
Dapače, ono i ne mora doći do adresirane, ne nužno, poznata ti je moja sebičnost.
Pišem za Antoniju, ne Antoniji, ti uviđaš tu nepristojnu razliku, tu iskorištavačku težnju u mojoj bijednoj namjeri. Svejedno, ne zaboravi i neke druge slične odlike ovoga koji piše; to, jasno, ako ti ikad uruče ovaj ekces. Nebo mi je reklo da pišem pisma, nije preciziralo kome, to je moj jedini razlog: pisati pisma da izrazim emocije, a ti bi se na jednu takvu pomisao, izjavu podrugljivo nasmijala, na onaj svoj jedva moguće uhvatljiv zamrznuti trzaj na licu, tamo negdje između ruba usnica i obraza iznad. Još uvijek nisam u stanju to opisati, zabavlja me to, to koliko nismo.
Napisala si jednom knjigu punu pjesama. Mene smo u to vrijeme često pretvarali, na moju inicijativu?, makar samo imenom, u Vicentea, dok si ti ostajala bezimena, što, sada kada pogledam, dođe na isto. Vicente bi se pojavio, Kruno bi se sakrio u noći koja nas je gubila još i gore od nemilosrdnog sunčanog popodneva koje bismo proveli na kavama. Moram reći da se nikada nisam, a i još uvijek se ne mogu poistovjetiti s njim, ne mogu s nikime, ne mogu niti sa samim sobom. Nadam se da je tako i s tobom. K tome smo išli, da?
I sada pereš veš. I sada sjediš u (u)redu. I sada ležiš. Jedeš kolačiće i tanku tjesteninu, i odlaziš na otvaranja ceremonija suvremenosti. Slično je ovdje: davim se u krumpirima, sjedim u sobama kuće, izbjegavam spavanje, trošim na dnevnu i tjednu porciju ljubavi, prikladno praktične, jer tako se to radi. Tako se radi.
Obični smo, banalni smo, jesmo li uspjeli?, nema li nas?, je li ostalo dvoje Nitko, svatko za sebe, kako je i trebalo biti? Nije, posramljeno kažem.
Prijateljstvo? Ono kasnije, silovano našim nastavljanjem (možemo to nazvati susretima opće vrste)… Ah, nismo mi bili prijatelji, nismo bili ljubavnici, nismo bili, sjedili smo uvijek za onim prvim stolom. To je sve.
Nisam posjetio Kandahar, nisam bio. I neću otići u tu posjetu. Jer Kandahar se nije rodio, nije trebao postati, u njemu bi kuća bila bijela, nepodnošljivo bijela.
Pitala si tog Vicentea u svojoj knjizi punoj pjesama: ”Što ćemo reći, Vicente?”
Vicentea odavno nema da nam odgovori, a Kruno se nijednom nije javio, i ti se nećeš javiti, i nećemo se javiti niti pojaviti, neka sve ovo i svi ovi i svi oni sami nestaju u svojim puninama, u svojim rutinama, puni, puni, prepuni, niz rijeku Tejo neka otplutaju u ocean, neka ih fado nosi!, no pa jasno je da ništa nećemo reći, oduvijek smo to znali – ne bilo, ne prošlo!

Kruno? Valjda. Neka. Svejedno.