Piše: Eduard Pranger

U modernim i naprednim uređenim demokratskim društvima mediji su između svega ostaloga i jedan od važnijih alata za kontrolu nad političarima i onima kojima je društvo dodijelilo častan privilegij i mandat vršenja vlasti. Pravilom „javnost ima pravo znati sve“ svojim uravnoteženim i objektivnim pisanjem oni štite naciju i malog pojedinca od tiranije i samovolje državnog aparata ili moćnih grupacija. U Hrvatskoj, veza političara i medija nalikuje neraskidivom braku dvoje ljudi kojima je takva zajednica od životne važnosti. Jednostavno, jedni bez drugih ne mogu egzistirati. Zašto?

Da bi skrenuli pozornost javnosti od svojih kriminalnih i nečasnih radnji, stranke su uz izdašnu pomoć medija podijelile golemu većinu javnosti. Teme tih podjela uopće nisu bitne i osim možda moralnog aspekta najčešće nemaju nikakvog utjecaja na razvoj društva; jedino važno je neobrazovanom i dezorijentiranom puku zamagliti vidike i zabaviti ga nekim „značajnim“ temama kako bi ga se odvratilo od tužne stvarnosti, a za koju su odgovorni opet ti isti političari.

Pomno birane senzacionalističke informacije koje mediji svakodnevno plasiraju dovode građane u stanje straha, neizvjesnosti i bijesa. Ciljana i agresivna manipulacija informacijama potiče najnegativnije emocije ljudi koji očajnički očekuju neka čuda i pozitivne promjene u društvu. U takvom stanju emocije moraju negdje izaći, pa se ponovno putem medija kanaliziraju na potpuno nevažne stvari, a ne na one koje su nam od životnog značaja. Tako ćemo svoj pravedni gnjev, umjesto na onima koji su uzrok katastrofalne društvene situacije u kojoj se nalazimo, iskaliti na onima koji su za to ponajmanje krivi ili koji su globalno gledajući potpuno marginalni i nevažni.

Ljubav novinara i političara započinje obično ovako: osnuju se neke novine ili informativni portal i u početku se piše objektivno i nepristrano. Onda se u vezi neke već razotkrivene političke afere objavi negativan članak, pa se osobi koju se u tom kontekstu spominje i koja je akter skandala ponudi intervju u kojem će to demantirati ili prikazati svojom istinom. Na kraju, se sve to lijepo naplati. Drugi način mužnje političara jest konstantno negativno pisanje o njima, a koje se može spriječiti uz određenu cijenu. Kada se ona postigne, onda je to svojevrstan reket koji traje i sve dok se određeni portal, novine, dnevnik ili novinar financira, nema negativnih napisa.

U toj igri postoje i naivci koji čitaju objave raznih afera, pa i sami ponukani „poštenjem“ novinara ili medija koji ih objavljuju, anonimno šalju podatke o novim aferama koje su oni sami razotkrili. Nisu ni svjesni da na taj način pokvarenim novinarima i urednicima samo daju nov materijal za novo reketarenje. Naravno, ima i ciljanih otkrivanja i „curenja“ informacija koje konkurentski političari ili stranke daju jedni o drugima, a ima i jednostavnih naručenih afirmativnih članaka od pojedinaca, javnih osoba, za koje u novinarskom svijetu već postoji određena tarifa. Svi financiraju ono što će se objaviti, a to financiranje je obično „na crno“, ispod stola, pa ga je praktično nemoguće dokazati. Zato, novinarska struka javno kuka i plače o bezizlaznoj situaciji u novinarstvu, a sve češće svjetlo dana ugledaju neke nove novine, tjednici ili informativni elektronski portali.

Stvari su prilično jednostavne, u nas se na prste dvije ruke mogu nabrojati pravi neovisni i objektivni novinari, svi ostali ovisnici su o politici kuća za koje rade. Ogroman broj njih ima potpisane ugovore na određeno vrijeme ili rade honorarno što je još jedan od učinkovitih načina na koji ih držati u ovisnom i podređenom položaju. Svi to znaju i svi o tome šute; pošteni novinari ne žele ocrnjivati kolege i struku, a ovi drugi imaju dobar izgovor – da im sama situacija u društvu ne dozvoljava da se drže svoje profesionalne etike.

Zna se dogoditi da neka osoba ili stranka ne pristanu na reket takve vrste, no onda postanu trajni cilj negativnih javnih napisa i prozivanja od čega u konačnici nitko nema koristi. Ovih dana imamo prilike vidjeti pravi rat koji se vodi između medija i to je dobro. U javnost su isplivale i još će vjerojatno isplivati sve prljavštine koje su godinama skrivane i koje nikada inače ne bi; od nemoralnog svrstavanja pojedinim grupacijama i tajnih lobiranja, do utaje poreza i neetičkog pisanja kako bi se pogodovalo političarima i strankama. Oni koji proizvode vijesti i sami su postali vijest, a to se događa vrlo rijetko, gotovo nikad. Zato, nema ljepšeg osjećaja nego ujutro, uz kavu, otvorit neke novine ili posjetit kakav informativni internetski portal i napokon uživat – u zanimljivim vijestima 🙂