Piše: Edit Glavurtić

Ranije je to bilo okretište tramvaja, ili zadnja stanica jedanaestice, i trebalo mi je pola sata da stignem kući, u Osiječku. Put još uvijek znam napamet, u svako bih ga doba mogla proći zavezanih očiju. Duž malih ulica nanizane slične obiteljske kuće, s minijaturnim vrtovima, garažama i dvorištima u kojima uvijek netko nešto radi, a svi žive iste i slične živote. Čestiti, jednostavni ljudi, koji su u grad stizali iz okolnih sela, pa se zapošljavali u tvornicama, na periferijama gradili kuće, odgajali djecu i radili zimnice, kitili borove, slavili Božić i Prvi maj, i nitko se ni u čemu nije posebno izdvajao. Odrasla sam u tom svijetu, i u njemu mi je sve blisko i poznato, pa još ponekad sanjam mrežu poznatih uličica, sebe kako se vraćam iz škole, i svijet kakav je tada bio.

U stvarnosti, dugo nisam zalazila u stari kvart, i kad sam prvi put, nakon dosta godina ponovo onuda prošla sve mi se učinilo i isto, i drugačije. Nestala je stara knjižnica, i sve tri slastičarnice, nema više kina Bratstvo, a na nekadašnjoj Nami drugi je natpis. Ljekarna, škola i dom zdravlja tamo su gdje su bili i ranije, oronuli, i posivjeli, kao na staroj fotografiji. Ulice su se suzile, i sve se nekako smanjilo, samo su uz kuće, na mjestima gdje su nekada bile garaže, ružno zalijepljene minijaturne pekare, i dučanćići, pa strše kao ružne bradavice.

U mojoj intimnoj karti važnih ulica, u Dubravi se još uvijek nalaze dvije točke između kojih se tada odvijao moj život. Adresa moja, i moje nabolje prijateljice, kratka razdaljina koju smo obje često i rado prelazile. Danas više ništa ne znači, osim u danima kad je južina, pa me obuzme neka nejasna tuga i mislima nehotice skrenem u Ivanjsku ulicu, i na broju 24 pozvonim, pa otvorim zelenu „ogradu“, i uđem u kuću minijaturnih prostorija (sve su nekad bile takve), sjednem u malu kuhinju, besprijekorno čistog poda (linoleum s uzorkom parketa), sudopera ulaštenog do visokog sjaja, i pogledom klizim po muškatlama u prozoru i bijelim keramičkim pločicama na kojima cvatu ruže i bockaju kesteni, koje je Nada tamo zalijepila. Osjećam miris graha s repom, i čujem glasove ukućana kako nešto govore, ali ne razabirem točno što.

Pa se vraćam u sadašnji trenutak, svjesna da je ova slika za mene zauvijek izgubljena. Oni koji su ranije ovdje živjeli, u samo tri godine otputovali su onamo gdje adrese više nisu važne, a u ovu su kuću uselili drugi ljudi, pa je sad sve izmijenjeno i drugačije. Uvijek je drugačije kad odu oni koje volimo, a umjesto njih dođu stranci. Znam da život mora ići dalje, i neka je tako, ali što da radim sa slikama koje više nemam s kim podijeliti?

Nestaje li njihovim nestankom i dio mene? Hoće li se vremenom množiti adrese na kojima više nitko moj ne stanuje, sobe u kojima tuđe ruke jutrom otvaraju prozore, i telefonski brojevi u adresara, bez odgovarajućih priključka u stvarnosti?

Vratim li se na sliku s početka priče i tramvajsko okretište, dobra vijest je da je linija produžena, i sad jedanaestica vozi preko cijele Dubrave sve do Dupca.

Da je tako bilo nekad, kući bih stigla za pet minuta. Zašto uopće mislim na to, kad nema nikog kome bi taj podatak o neznatnoj uštedi vremena nešto značio?

I što znači vrijeme kad ga s jedne strane dobivamo mrvicu više, a ono istovremeno radi protiv nas, i osipa se kao pijesak.
Loša je vijest da bolne predznake sa nekih sjećanja ne mogu ukloniti, i tako svakim danom sve više postajem čuvarica uspomena koje nemam s kim podijeliti.