Piše: Edit Glavurtić, slikovnost: Farago Geza

 
Sticajem okolnosti često sam selila, pa htjela ili ne, o stvarima sam morala razmišljati više od onog koga nije zadesio stalni pokret i pakovanje.

Najvažniji dijelovi namještaja uvijek su mi bili krevet i stol, a sve ostalo savijalo se oko njih kao dodatak. U blizini stolova donosile su se važne odluke, odmaralo se, okupljalo i uživalo, pa su ušli i u moje dnevničke zapise, ti stolovi za kojima sam pisala pisma, crtala, slavila blagdane i rođendane, servirala hranu za obitelj i prijatelje.

Stolovi mog djetinjstva bili su redom stari, klimavi i okruženi rasparenim stolcim.

Usprkos tome, uvijek su bili srce kuće: tu su se čitale lektire i rješavale jednadžbe iz matematike, satima oslikavali glineni tanjuri, mijesili rezanci i razvijale štrudle, pila kava i rješavale križaljke, igralo mlina i „čovječe ne ljuti se“. Drugim riječima, za tim stolićima se živjelo, i pravo je čudo kako su onako jadni i klimavi izdržali sve one terete.

Imala sam već devetnaest godina kad smo napokon, nakon selidbe u drugi dio grada, u salonu namještaja kupile čvrst, velik i potpuno nov stol, predmet našeg ponosa i radosti.Ali neću u njemu uživati dugo, skorim odlaskom iz Zagreba, ja ću se ponovo vratiti svojoj sudbini nasljednice stvari koje drugima ne trebaju.

Tako je i moj prvi bečki stol već ranije bio nečiji, pa sam ga, da obrišem tragove prethodnika obojila u bijelu boju. Ipak, dao mi je osjećaj važnosti, ponosila sam se dok sam na njemu servirale svoje prve specijalitete Gumene šnicle, Čađave biskvite, i jela koja su polako, vremenom postajala jestiva. Desetak sljedećih godina prepirala sam se sa naslijeđenim i prepravljanim stolovima sve vrijeme čeznući za pravim, velikim, stabilnim stolom, kome ću ja biti prva vlasnica, a on sidro i sigurnost, gdje ću oko dobre hrane okupiti sve koje volim, pa ćemo pričati i uživati satima.

Upravo takav, velik i okrugao se i pojavio kad sam useljavala u svoj stan.

Kao stvoren za okupljanje, biran kao da će služiti vječno, koristio mi je nepune tri godine, a onda sam ga prodala, jer me život već poveo u novi i nenadani plesni okret. Vratila sam se u Zagreb, i tu me dočekao stan u kome se već živjelo, i u njemu stol koji je imao svoju povijest i prije nego što sam se ja pojavila.

Za razliku od svih dotadašnjih anonimnih stolova koje sam s lakoćom prepravljala ili mijenjala, ovaj je imao priču, i premda ona nije bila osobito lijepa, govorila je o obitelji koje više nema, o djeci koja su tu pisala zadaće, jela sendviče, slavila rođendane, i ja sam tu priču poštovala. Nekako mi se činilo ispravnim ostaviti sve kako je bilo, i mada sam se naslušala savjeta kako bi bilo pametno promijeniti namještaj, ja to nisam učinila.

Samo sam u ugao pored prozora ugurala svoj radni stol, najvažniji od svih stolova u mom životu. Potpuno i samo moj, u vječitom neredu, s mojim rukopisom.

Pun boja, paleta, knjiga, kistova, papira koje neprestano gubim, u koje skiciram i zapisujem. S neizbježnom šalicom hladne kave, mrvicama keksa jer ponekad nemam vremena normalno jesti, nego se slikajući varakam hranom. Volim ga!

Ne mogu zamisliti život bez njega. Pored njega sam do kasne večeri, ujutro najprije odem k njemu, a sama pomisao na njega čini me sretnom. Kad bi se ove rečenice izvadile iz konteksta, moglo bi se pomisliti da se radi o ljubavnoj priči.

A zapravo, riječ je samo o običnom bijelom stolu na kom počinje i završava sve što mi je doista važno, priče zabilježene bojama i riječima, moji nestalni otisci u vremenu.