Piše: Nenad Korkut

Pisati o radu Mare Bratoš iz pozicije nekog povjesničara umjetnosti, stručnjaka i profesionalca, sasvim je drugačije od pričanja o njoj iz pozicije prijatelja i iskrenog zaljubljenika u njezine fotografije. Kada pričate o nekome tko vam je i privatno jako drag uvijek riskirate da vas se shvati suviše pristranim, ali srećom moj odnos prema fotografijama Mare Bratoš razvijen je i prije nego što sam je upoznao.

Vrlo je lako primijetiti kako se kod rijetko kojeg umjetnika unutarnja i vanjska ljepota nalaze u idealnoj ravnoteži kao u Marinom slučaju. Marina ljepota zbuniti će sve one nenavikle na to da se nečija vanjska ljepota harmonično preslikava na njegov rad. Unutrašnja snaga njezinih fotografija zrači upravo na onaj način na koji Mara zrači kada se susretnete s njom; pomalo zagonetna i distancirana, ali istovremeno ženstvena i jaka. Promatrajući njezin rad tijekom godina, interesantno je primijetiti kako se on razvijao upravo kako se razvijala i njezina osobnost. Kao netko tko joj je često u blizini lako mi je bilo uočiti promjene koje su joj se privatno događale kroz prizmu fotografija koje izlaže. U prvim ciklusima zavodljiva ljepota njezinih radova bila je u njihovoj dokumentarnosti, bez potrebe da se na bilo koji način režira stvarnost.

Promatraču se moglo učiniti da se radi o nedostatku emotivnosti, svojevrsnoj alijenaciji kojom je željela opisati svijet kakvim ga doživljava. Fotografija je za nju tada bila određena psihoterapija dok je prolazila kroz bolno razdoblje suočavanja s osobnim tragedijama. Likovi na fotografijama uvijek su ljudi iz Marine okoline, njezini prijatelji i poznanici ili ona sama. Iako se čine nezainteresirani i ponekad tužni, upravo ta sjeta daje im ulogu tumača Marinih unutrašnjih borbi. U novijim radovima osjeća se drugačija, optimističnija energija, ali i dalje prepoznatljiv Marin osobni rukopis.

Kada sam jednom prilikom prije par godina naišao na kolekciju filmova Erica Rohmera ”6 moralnih priča”, pomislio sam kako me jedan film iz tog ciklusa asocira na njezin rad. Bilo je to „Clairino koljeno“. Kada ga je pogledala, inspirirana filmom i očaravajućom kamerom Nestora Almendrosa, odlučila je napraviti ciklus fotografija posvećen njegovoj atmosferi. Jedan od likova u tom projektu bila je i mlada dubrovačka glumica Jelena Perčin, koja da je rođena u Francuskoj 30-ak godina ranije svakako bi očarala Rohmera svojim talentom i ljepotom. Jelena je kao motiv kontinuirano prisutna u Marinom radu, ne samo zato što je njezina sugrađanka i prijateljica, već možda i zbog toga što svojom ljepotom najbolje zrcali ljepotu same autorice.

I dok na prvim fotografijama, još kao djevojčica, Jelena personificira prirodnost i nevinost, na onaj način na koji je Nan Goldin fotografirala svoje prijatelje, na recentnijim radovima Jelena se pretvara u Marin alter ego. Fascinantna fotografija njezine uzdignute figure na Pustjernoj ne može a da nas ne asocira na simbol ženske snage, pobjedu nad unutrašnjim demonima, amazonku Helmut Newtonovskih proporcija.

Na jednoj fotografiji koja je snimljena prije par dana, vidimo Jelenu kao zrelu i odraslu, ženu s tajnom, ali smirenu, u potpunosti stopljenu s prirodom, u čijem pogledu se više ne čita strah od onoga što je pred njom. Jer za Maru Bratoš budućnost više nije nešto što je plaši.