Piše: Mate Kapović

HDZ-ovci i režimski komentatori govore o “nedostatku hrabrosti za strukturne promjene” i “rezanju rashodovne strane”, ali se rijetko usude otvoreno (bar političari) reći da je tu riječ o otpuštanju i smanjenju plaćâ u javnom sektoru. Kapital bi rado da padne cijena rada u javnom sektoru i dođe do otpuštanja jer bi to automatski dovelo do pada plaćâ u privatnom sektoru, a možda bi mogli još nešto i ušićariti preko različitih poticaja i sl. (smanjenje rashodâ bi pak, jasno, odgovaralo i internacionalnim financijskim institucijama jer bi to značilo da ćemo lakše moći vraćati svoj vanjski dug, što je glavni interes MMF-a i ekipe). Vlast pak ne da nije “hrabra” jer eto, nego se vrlo realistično boji to napraviti jer je svjesna da bi reakcija sindikatâ mogla biti žestoka, da bi nakon toga teško prošli na sljedećim izborima, kao i to da bi smanjenje potrošnje i povećanje nezaposlenosti dovelo državu u nove probleme (i troškove – npr. u rastu naknadâ za nezaposlene).

Tako se odgriza di se može, mic po mic, prokapitalistički mediji, “intelektualci”, kapitalisti i opozicija (dok ne postane pozicija) već godinama navija za “drastične rezove”, dok intelektualno uskraćeni “stručno” tumače kako samo postojanje javnog sektora znači da smo zapravo u “socijalizmu”. Kada se pak otvoreno napada javni sektor, onda se uvijek ističe klijentelistički postavljene birokrate (kojih, naravno, ima), ali se uvijek zapravo misli na cijeli javni sektor (dakle, i na zdravstvo, školstvo, vrtiće, čistoću itd.).

Na alternativne se načine štednje (npr. na crkvi, vojsci, udarom na bogatom a ne siromašne i sl.), dakako, ni ne pomišlja.