Nikako se ovih zadnjih dana ne uspijevam obratiti ljudima koje poznajem, koje sam poznavao, nemam njihovih riječi, još manje svojih. Zato sam se usudio noćas pisati tebi, zatvorio sam se, znam da si i ti tako činila, ostajala iza vrata, i ja ću ostati, i nekoliko dana ako mi zatreba, slušat ću dochar (bol) u sebi. Jedinstven je, melankoličan poput naše tradicionalne iranske glazbe, produbiti će bol, taman koliko će moći, koliko joj dopustim. Potpuno sam svjestan da se neću ponovno roditi nakon tih nekoliko dana iza vrata, baš kao što svi misle da se niti vrt neće ponovno roditi.

Ah, da, i ja imam vrt. Imao sam ga, sada je zaboravljen, svaki vrt je sada zaboravljen, a da nitko nije vidio kada je točno umro. Ne žalim ga.
Po tome nismo slični, ti i ja, niti trebamo biti. Po ičemu.
Izvlačim se kroz tebe, to ovih dana kada ne razumijem nikoga. Ovih dana kada nitko ne razumije što to ja pričam, izvlačim se u mrak iza vrata.
I brojim ovdje dane: sešanbe, čahoršanbe, pandžšanbe, džom’e, šanbe…
Proći će, možda tek ta dva ili tri od svih koje naglas izbrojim, proći će,
i to će biti sve, biti će to prošli dani i noći, i reći ću onda:
Ah, samo su prošli.
Izvlačim se na našu zaboravljenost, na našu samoću, na našu patnju, na sve što si sami izazivamo, sve kada se ne razumijemo, pa niti s najbližima, pa niti s gradskim poznanicima, niti s ulicama, da ne kažem svijetom, ili zavičajem nam velebnim i pozlaćenim.
Ah, Forough, učinila si moju kuću crnom, i zahvalan koliko jesam – neću ti zahvaliti.
Tek te pozvati u posjetu. Da sjednemo onda za stol, da prijateljski, kako jedino znamo, da im uzviknemo: Ah, mamnun (hvala)!
Za to što su zaboravili naše ribe. Za to što su zaboravili naše cvijeće i moje bambuse (nisi ih nikada napisala u svojoj pjesmi). Za to što nisu vjerovali da ćemo ostati bez našega vrta. (i dalje ne žalim, to čini ti!)
Za to što su čekićima razbili naš kameni bazen, tako da u njemu ne možemo više prati rublje i namakati noge za vrelih ljetnih dana.
Ah, mamnun, mamnun, hvala, hvala im, barem više nismo registrirani, ukrašeni rodnim listom, imenom, brojem i draguljima! Vjeruj mi, ni ja nisam, dođi mi u posjetu iza vrata, vidjet ćeš ukrase odbačene ispred.
Dopusti mi da ti uzvratim što si mi svojim riječima dopustila da se izvlačim kroz tebe, neka moj poziv bude odgovor na tvoju ljubaznost – pođi sada iz Teherana, noćnim vlakom, put će trajati kratko, Zagreb je odmah iza ugla, naći ćeš lako kuću u kojoj sam zatvoren iza vrata, jer je crna, jedina nemoguće crna u ovom zavičaju, uvjeravam se, ti si mi je pokazala.
I nećemo piti čaj.

Počinit ću ovo, govorit ću ti: moje vrijeme nije prošlo, moje vrijeme nije prošlo, nisam završio svoj posao, nisam zaboravio, nisam nosio teret života na svojim leđima, vidim ribe kako plivaju u bazenu, gledam kako cvijeće ne vene pod vrelinom sunca (ovdje je noćas ledeno), i ostati ćemo iza vrata, i nećemo čitati povijest nikakvih kraljeva, nećemo biti epski, nećemo proklinjati svaku ribu i svaku pticu, svako piće i svaku smrt, ah, tog života prepunoga, prenapijenoga, a kada i umremo, bit će bitno tko živi, a tko je mrtav! Moj život neće biti sag za molitvu prostrt posred sobe, niti će biti klečanje pred ogromnim zlatnim križem, neće biti strah od pakla ili raja. Mi nismo rođeni grešnici, mi ne zamolijevamo (to i nije molitva; ah, ta moljakanja, te potražnje!), ne čekamo očekivano ni obećane. Nitko neće donijeti, nama ništa.

Nisam ja tvoj brat, Forough, ja nemam braće ni sestara. I nikada neću prozvati vrt grobljem, iako je mrtav. Nisam ovisan o filozofiji, ne mogu vidjeti novo rođenje našeg vrta (tada će već postati naš) u njegovoj smrti. I neću pijan lupati šakom po vratima i zidovima, nisam umoran, ne nosim svoj očaj naokolo, baš kao niti rodni list (rekoh ti da ni ja nemam više takvih ukrasa, da sam se odregistrirao), niti dnevnik koji nikada nisam pisao, možda tek upaljač, maramice nikako.
Naš vrt nije zaboravljen, naš vrt se rađa u nama. Sada si već na putu ovamo, sjediš u vlaku i čitaš ovo pismo napisano riječima koje ne poznaješ, koje ne razumiješ, ali ono se ispisuje unutar rubova prozora.

Ah, nije li to divno, moglo bi ga i nebo tiho pjevati, da ne probudi druge ljude u kupeu, ima li drugih ljudi u kupeu? Nebo, ah, nebo je samo nebo.
A ljudi, ah, ljudi, njihov je očaj tako slab da ga gube svake noći u birtijama.
Ne sumnjam da ti je jasna svaka napisana riječ. (utvaranje je moje)
Nisam ja tvoja sestra, pjesnikinjo, rekoh ti da nemam sestru. Nikada nisam bio prijatelj cvijeću, ali ono je dio vrta – jedan crveni tulipan!
Ne živim sada na drugom kraju grada, nikada neću, ne u svojem umjetnom domu, u zagrljaju umjetne žene koja rađa prirodnu djecu.
Naš vrt je u našim sjećanjima, naš vrt se ponovno stvara u nama.
Ovdje je tako mirno. Ovdje iza vrata. I s druge strane ne dolaze zvukovi rezova i suza i udaraca. I nitko nigdje ne sadi ništa, i nitko ne govori.
Samo mi se malo vrti u glavi, to kada se ne razumijem, i kada se ne razumijemo, i kada se ne razumije sve ovo tako razumljivo i jasno.
I nećemo, ma što god ti rekla, Forough, odnijeti vrt u bolnicu, oni ga ne mogu oživjeti, ne bi ga vidjeli ni da im ga u čekaonicu posjednemo.

Uskoro ćeš pročitati do kraja ovo pismo. I uskoro ćeš doći do vrata.
I samo ćeš ući. I sjesti. Više od ovoga, da, više od ovoga se može reći.
Svejedno ću, možda i bezrazložno, povikati: ah, silno sam sretan!

Kruno Čudina