Ddobro je uočio i Homer, iako je bio slijep, jer veli: ”i lud se nauči u nevolji.” (Erazmo Roterdamski u ”Encomium Moriae”)

Piše: Edit Glavurtić

Izgleda gotovo nemoguće, ali u svaku godinu uđemo jadniji i poniženiji nego što smo bili lani. I baš kad se učini da ne može gore, stvarnost pokaže da itekako može. Svakodnevno se s tv ekrana cereka lice pohlepe, sebičnosti, bahatosti i gluposti, a zadnja je najrasprostranjenija, što ove prve dobro znaju, pa s lakoćom vladaju.

Pohlepa je lukava, dobro umrežena, i samu sebe odlično štiti. Ako i pođe po zlu, nema toga što dobar odvjetnik ne može dovesti u red. Tako slušamo lopove kako nas uvjeravaju o svom poštenju, cinično duhoviti, a dok „institucije odrade svoj posao“ pasti će mnogo snjegova.
Na kraju, nitko neće biti ozbiljno kažnjen, niti će morati išta vratiti.

Ne znam jesam li u zadnje vrijeme preosjetljiva, ali ne čujem ništa osim nadvikivanja, optužbi i vrijeđanja. Vade se iz ormara kosti stare četrdeset godina pa se njima iritantno maše, i skupljaju politički bodovi, jer je od nacionalne važnosti rasvijetliti događaje stare desetljeća, dok balansiramo rubom gladi i propasti – danas. Ne sjećam se kad sam zadnji put čula od bilo koje stranke prijedlog izlaska iz krize, bilo kakav!

Inteligencija je umorna i razočarana, vizionari su odustali, a ljudi podijeljeni i agresivni prema svakom tko misli drukčije. Opće stanje su apatija, i depresija.

Doduše, krajem prošle godine malo smo živnuli zbog referenduma koji je bio pravi trijumf ludosti; bijedna, ponižena i financijski impotentna nacija bacila je milijune, da bi poslala poruku kako vjeruje u klasičan brak, onaj od kojih se svaki treći raspada. Onda je sve to prošlo, ali su nevjere, nasilje i ovisnosti ostali kakvi su bili i ranije, i dalje se sluša turbo folk, mladi se mlate u školama, umirovljenici skapavaju, liječnici štrajkaju, svi poniženo prevrćemo sitniš po novčanicima, a gospon Život nam se cereka u lice.

Dok čekamo neku novu kost koju ćemo glodati, egomanijacima i manipulatorima širom su otvorena vrata, za sve vrste medijskog iživljavanja. Gadosti se šire, množe, i do neba smrde. Znam, sad će netko reći da ne treba gledati televiziju, ni pratiti vijesti. Znači li to da će ova loša stvarnost nestati ako na nju ne obraćam pažnju?

Neugodno mi priznati da je većina nas inertno glupa, žalosno manipulativna i beznadno apatična. Na sve smo pristali, i pristajemo.

Najjači nam bunt mrmljanje po kafićima i fejsbuku, i dok je tako, znači da još možemo trpjeti apsurde, bezobrazluk i bahatost. I nisu nam nimalo krivi Nadan, Ivo, Tomislav, Milan, Zoran, Željka, Marina. Krivi smo sami jer smo im dali priliku.

Ne zgražam se nad njima, zgražam se nad nama, jer ovakvi kakvi smo, bolje nismo ni zaslužili.