Piše: Šimun Cimerman

Popularni pojam „lustracija“ u trenutno političkom okruženje u nas znači sljedeće: „Danas se pojam rabi za provjeru i uklanjanje osoba iz javnog političkog života koji su bili aktivni u službi totalitarnih režima kao primjerice denacifikacija poratne Njemačke ili dekomunizacija nakon pada realsocijalističkih režima.“ Nadalje, definiciji se dodaje još jedan zanimljivi primjer, ilistrirani primjer praktične lustracije: „Lustraciju je nakon pada željezne zavjese od svih bivših socijalističkih zemalja najdosljednije provela Poljska koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja.“

Danas nećete naći medija o kojem se priča kako bi se lustracija u Hrvata trebala provesti. Slažem se. Let it bed one. No, osim što čujem „da se to svakako treba provesti“, nitko nije dao konkretan primjer – kako to učiniti. Koga lustrirati i po kojim kriterijima? Da li je dovoljno da je netko bio sam član Komunističke partije? Ili primljen u pionire? Ili omladince? Mene bi se moglo, tako, lustrirati zbog „protuhrvatskog dejsvovanja“ jer sam 1980-te primljen u pionire, a 1987-me u omladince. Po tom kriteriju, ostali bi ne samo bez političara (što SDP-a, što HDZ-a i ostalih), već i bez vozača tramvaja. Zapravo, ostali bi samo eventualno oni koji su došli iz hrvatske emigracije, početkom 90-tih. Od kojih su se mnogi, nakon što su vidjeli što se dešava (primjera osobno znam i poznajem barem 10-ak) – pokupili nazad u amerike, kanade, švicarske.

Naravno, pomalo karikiram lustraciju. Iz jasnog razloga – jer ona nije posve jasna. Postoji tendencija, koju naširoko i na sva usta, zastupa HDZ, o lustraciji, a ona ide od prilike ovako: Hrvatsku treba lustrirati i udaljiti iz političkog života sav bivši komunistički politički kadar, jer to je jedan od preduvjeta da se Hrvatska napokon otarasi lopova i da postane poštena i pravna država, što je preduvjet za ekonomski rast. Ukoliko se ne napravi lustracija, nema za Hrvatsku ekonomskog rasta, a dok se socijalistički mentalni sklop ne izbije kao model razmišljanja.“ Naravno, tu se još stalno baca pred nos „sjajni primjer Poljske, koja je poslije lustracije imala najveći ekonomski rast.“

Ova misao zvuči sjajno. I prvi sam „za!“ da se, a ako je to zaista tako, lustracija provede, ma gdje god bila. No, na našu žalost, ove predizborne parole ne drže vodu. Niti najmanje. Krenimo redom. Idemo prvo na „spornu“ Poljsku. Poljska je bila iza „željezne zavjses“, pod Sovjetima 45 godina. Prije toga je bila pregažena od Njemačke i SSSR-a, zemlja koja je doživjela najveća razaranja (a poslije Bjelorusije) na tlu Europe. Poslije je takva unakažena, još potpala pod Sovjete. Svatko tko je iz bivše SFRJ ikada bio u Poljskoj, recimo, 80-tih (pa i Mađarskoj – to nam je bilo blizu), kada bi se vratio u „Jugu“ – imao bi osjećaj kao da si došao u Kaliforniju! Barem je meni bio takav feeling kada sam, kao četrnaistogodišnjak, (neke 88′ i 89′ kao član jugoslovenske mlade juniorske vaterpolo reprezentacije) bio i u Poljskoj, i Čehoslovačkoj, i Mađarskoj, i Bugarskoj i Rumunjsko i Rusiji. Vjerujte mi, takvu si bijedu si danas ne možete zamisliti. Ma koliko mislite „da smo dosegli dno“. Tako, 1990 je Poljska krenula gotovo od nule. I naravno da je lakše napraviti rast od nule, nego od već nekakve relativno dobre (a u odnosu na sve bivše države iza željezne zavjese) ekonomske pozicije, kakvu je imala Hrvatska, koju je u svojem razvoju zaustavio rat.

No, kad se Poljska uzima kao svijetli primjer povezanosti lustracije i ekonomskog rasta, pitanje je sljedeće: da li mislite da Poljska taj rast ne bi imala da nije bilo lustracije? Tko to može zaista dokazati? Gdje je stvarno ta ekonomska sprega lustracije i rasta ekonomije? Važna činjenica jest da se Poljska otvorila modelu slobodnog tržišta. Znači, tržišta gdje je tržište – slobodno – a ne dirigirano od partijskih apartčika. Nadalje, da li znat za podatak da je Poljska (iako najmnogoljudnija katolički deklarativna država u Europi) – ima indeks najveće korumpiranosti u EU?

Još jedan argument protiv sprege lustracije i ekonomije jest, da je u Hrvatskoj, a kad smo kod ekonomije, 90-tih provedena privatizacija i pretvorba. Pa, da listu, tko je dobivao sve te tvrtke za jednu kunu, kome su bili dodjeljivani poslovi, po kojim kriterijima? Meni odmah na pamet padaju desetak hercegovačkih „poduzetnika“, ala Kutle i sličnih, koji su dobro kapitalizirali svoje „Hrvatstvo“ i famoznih Tuđmanovih „200 obitelji (feudalno-vlastelinski moddel lokalnih šerifa)“, koji je, nažalost, u jednom većem obliku – i zaživio. Što dokazuje da ne moraš biti bivši komunista da bi bio neuspješan – i obrnuto. Samo trebaš biti blizu vladajućih, ma tko oni bili. Stoga, teorije o spregi lustracije i ekonomskog rasta padaju u vodu. To su samo želje koje su nerealne.

Tako, jako je malo argumenata „za“, a mnogo „protiv“ da lustracija ne garantira nikakav ekonomski rast. Vratimo se na Hrvatsku. Recimo, da je kriterij lustracije u Hrvata sljedeći: da se iz političkog života udalje svi bivši članovi Komunističke partije u bivšoj državi, koji su za vrijeme Jugoslavije bili odgovorni što su svojim odlukama i djelovanjem nekome naudili. Ja mislim da je ovaj kriterij fair enough. Tako, ako si bio član UDBE, i zapovjedio ubojstvo ili sudjelovao u organizaciji Blaiburga, političkih ubojstava – a ako se dokaže – u pržun i lustracija! No, postoji jedna velika prepreka za lustraciju u Hrvata. A to je da je jedan cijeli aparat iz obavještajnog miljea, a na početku agresije za Hrvatsku – stao na Hrvatsku stranu i vodio rat protiv agresora, pa se tako, djelomično, „iskupili za bivše grijehe“. Mnogi su takvi bili i odlikovani od strane RH. Druge mogućnosti nije niti bilo, jer, rat protiv KOS-a i JNA 91′ mogli su najbolje voditi oni koji su te službe i institucije poznavali. Dapače, bili u njihovim temeljima. Drugim riječima, oni koji su bili duboko u njima, a sada su prešli na drugu stranu.

Ako bi počeli sa lustracijom tog miljea, to bi bilo, svakako, od strane RH, u najmanju ruku – licemjerno. Jer je RH te ljude iskoristila za „svoju stvar“ kad su im bili potrebni, a sad bi ih lustrirala. A da je, na drugu stranu, amnestirala sve srpske pobunjenike „koji su sudjelovali u pobuni, ali nisu sudjelovali u ratnom zločinu“. Dvostruki kriteriji koji ne valjaju.

Parole da lustracija koči ekonomski rast RH su, po meni, čiste predizborne parole. Karamarko bi se, recimo, time htio riješiti svojih političkih protivnika. Ali kojih? Milanovića jer je bio u pionirima? Sa takvim kriterijima, ispada da bi Karamarko trebao lustrirati i polovicu svoje stranke, i sve svoje mecene i mentore, počevši od Stipe Mesića. No, ima jedna dobra vijest. Dok se ne provede lustracija, i ako se uopće provede, do tog vremena će oni koji bi trebali biti lustrirani ionako biti lustrirani, i to prirodnim putem, jer će preseliti na ahiret. Stoga, meni se ova priča oko lustracije čini kao vrlo jeftin predizborni trik HDZ-a, koji to na kraju, kad bi došao na vlast – ne bi proveo, iz dva razloga: izgubio bi mnogo vlastitih članova koje bi samo-lustrirao, a lustracija ne bi nahranila gladne u Hrvatskoj niti pokrenula gospodarski rast. Lustracija jednostavno, treba biti kazna za zločin, no sa vrlo jasnim kriterijima. No, kako vrijeme ide, postavlja se pitanje, kako taj HDZ nije to potegnuo odmah, početkom 90-tih, kad je zaista bilo vrijeme za to i kada je bio najjači i kada je za to zaista bilo vrijeme, nego tek sada, četvrt stoljeća poslije, kada se dogodio „slučaj Perković“? Vrlo jednostavno: jer bi onda morali lustrirati sami sebe. Od „barakaša“ ne bi ostala dvojica u baraki.

No, ako mene pitate koga i što bi trebalo lustrirati, a da zaista ima ikakve veze sa ekonomskim rastom – to je Crkva u RH. Najzad, postaje mi jasnije zašto su im komunisti onomad sve oduzeli. U neku ruku, imali su i pravo. Nisu im oduzeli posjede jer „koministi mrze krščanstvo“. Jok. Mrze Crkvu. Odnosno, konkretnije – njihovu pohlepu. Koja se nije uklapala u komunističku ideologiju „bratstva i jedinstva“ i jednakosti svih ljudi. Pohlepu koja je i dan danas, nažalost, umjesto križa, zaštitni znak Crkve. Evo, jedan primjer kako baš Crkva koči razvoj u Hrvatskoj, kako je egoistična i egocentrična. Crkvi je po Vatikanskim ugovorima sa početka 90-tih, trebalo biti vraćeno sve što je nacionalizirano u doba SFRJ. No, pazite, u Vatikanskom ugovoru ne stoji da im se treba vratiti sve nacionalizirano iz SFRJ, već „sve što je Crkva u Hrvatskoj ikada imala“! Znači, sve što im je oduzeo NDH, Kraljevina Jugoslavija, Austoougarska, i tako do stoljeća sedmog!

Tako, nemili događaji se danas događaju na jednom od najljepših otoka na svijetu, a na području RH. A to je Mljet. Po tim ugovorima, Mljet potpada u 50% vlasništva crkvi. Čak 2/3 površine Nacionalnog parka Mljet pripada crkvi, kao i mnoge druge, već stoljećima, naseljene površine, ala selo Goveđari, gdje ljudi koji ovdje žive 500 godina – ne mogu ostvariti pravo vlasništva! Zbog takve situacije, otok je pred bankrotom, a čitavi turizam i ekonomski razvoj je jednostavno – zaustavljen u potpunosti. Dapače, i ono malo ljudi koji su na otoku, moraju seliti u bolje krajeve. Sada će se „branitelji Crkve“ dići na me i na noge, no, da li itko postavlja pitanje – kako je Crkva postala, kroz povijest, vlasnik 50% otoka? Konkretno, na Mljetu je srpski knez Ljudovit (kako je tek taj dobio ovo u vlasništvo?) darovao opatima posjede na Mljetu, dok su već neke imali benediktansci, da bi na kraju, papinska vlast presudila, kako cijeli otok ide benediktancima. Sve je tako išlo dekretima, bez ijednoga žulja i kapi znoja. Od čega je danas, na neku foru – ostalo 50% teritorija u crkvenom vlasništvu, zbog čega Crkva drži u šah poziciji cijeli život na otoku i njegov razvitak. A to je Crkvi omogućio upravo famozni ugovor RH sa Svetom stolicom (koja je bila jedna od prvih “sjajnih“ poteza novoizabrane vlasti u slobodarskoj Hrvatskoj), pa se tako, Crkva zbog svoje pohlepe, neće tek tako lako predati. Najžalosnije je da Crkva zaista nema pojma što bi sa tim silnim površinama. It is just about greed. Pohlepa.

No, znate li što je najgore? Mljet je samo jedan od primjera i karika u tom nesretnom lancu. Na koji god hrvatski otok zagrebete – naći ćete takvu situaciju, gdje je Crkva vlasnik tisuća hektara, koje je kroz povijest dobila ni kopajući ni orajući, već po papinskim dekretima, iz priloženog Mljetskog primjera. I nekada, u feudalizmu, to je imalo smisla, jer je Crkva bila ekonomski pokretač, kao vlastelin i poslodavac. Mljet su naseljavali nadničari kako bi radili na crkvenim poljima i za njih kultivirali i proizvodili objekte crkvene trgovine prema trećim subjektima. No, feudalizma danas nema. A Crkva nema pojma što bi sa povratom nekretnina.

Stoga, ako smo već kod sprege lustracije i ekonomskog rasta, konkretno mislim da bi se trebala lustrirati Crkva u Hrvatskoj, i to u zemljoposjedničkom smislu. Revidirati te Vatikanske ugovore i staviti Crkvu tamo gdje joj je i mjesto. A hrvatskim građanima, a posebice otočanima, omogućiti da imaju normalan početak za život i ekonomski rast, a ne da budu stoljetni taoci jedne vrlo pohlepne i nadasve, moćne ustanove, koja danas, nažalost, ne služi niti boljem duhovnom stanju hrvatskog čovjeka, niti njegovom ekonomskom prosperitetu. Eto, vrlo konkretan i konstruktivan prijedlog.

No, niti Milanović niti Karamarko nemaju muda da se sa time suoče. Jer, „oni se nikom ne bi šteli zameriti“. Nabijem obojicu na kurac.