Epilog

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

– Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

– Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem, idem da živim.