Piše: Antonia Kralj

I moji dida i baka su bili radnička klasa. Ona radnička klasa koja je živjela sasvim pristojnim i lagodnim životom. Jednako rada,odmora i sna. Jednako vremena i novaca za uzdržavati obitelj, kao i za posao. Nisu se krali slobodni dani i neiskorišteni godišnji odmori… putovalo se, s obitelji ili s poduzećem… Slavilo se, dovoljno često i s dovoljno razloga ( s obitelji ili s poduzećem). Ta radnička klasa relativno rano je i dočekala svoju penziju, pristojnu penziju.Ta radnička klasa putovala je u Trst u šoping. Ta radnička klasa nije živjela kao podstanar.Ta radnička klasa nije se bojala za kruh svoje djece.

A djeca te radničke klase su bili radnička klasa nekog novog vremena. I moji roditelji su radnička klasa. Ona radnička klasa što je prošla kroz rat i sve korake privatizacije. Djeca koja su izašla iz radničkih obitelji, navikla na lagodan život. No, polako se pretvorilo u puno rada,malo odmora i sna… Vrijeme koje kao da curi iz ruku, a ne plača se ni približno dovoljno za pristojan život. Naravno,krediti i kartice su nešto čime se radnička klasa njihovih staraca nije služila. Pretakanje iz šupljeg u prazno, i daleko od šopinga u Trstu, daleko od ljetovanja, zimovanja i povoda za slavlje. Večina stečenog, u ovoj radničkoj klasi je večinom što im je ostavljeno od onih prvih. Ova radnička klasa nije gradila kuće,već imala sreće ako su to napravili ovi prije njih, pa ostvaruju barem pristojno nasljedstvo. I da, ova radnička klasa još je uvijek daleko od bilo kakve penzije ( kamo sreće pristojne).

Moj suprug i ja smo radnička klasa najnovijeg doba. Ovoga sada. Djeca djece radničke klase. Dvije plače, dvoje djece ( isto kao i kod dide i bake; isto kao kod mame i tate). Večina našeg vremena prođe u loše raspoređenom nametnutom rasporedu. Prekovremeni više nisu prekovremeni. Nedjelja je također radni dan, a praznika su samo dva u godini. Privatnici ne mare puno za te stvari. Moj suprug radi 12 sati dnevno, i sretan je i sa 6 sati sna. Odmor? Igranje s djecom? Djecu vidimo ujutro na putu do vrtića i navečer koji sat pred spavanje. Da, 10 sati vrtića. Sati koje radnička klasa današnjeg vremena ne može ni sanjati da će kupiti. Trst? Šoping današnje radničke klase više gotovo nije ni na kredit i kartice… Zadnjih dana u mjesecu prodaju se i boce iz kućne zalihe za nadomjestit djeci za kruh. Dakako, podstanari. Radnička klasa današnjeg vremena je u debelom minusu na računu pristojnog života. Naši starci debljaju svoje kredite za pomoč nama, najmlađima. Naše dvije plače ne mogu nadomjestiti osnovno. Mi smo radnička klasa na dnu socijalne ljestvice. I u šutnji, tješimo se,da bit će bolje… Meni logički slijed događaja daje opravdan razlog da se bojim za svoju djecu. Jer neće više tko imati dizati kredite, neće više tko imati nešto za ostaviti u nasljedstvo (osim dugova), i neće im imati tko reći da je nekada radnička klasa živjela sasvim pristojnim životom.