Piše: Edit Glavurtić
U vicevima, oni uvijek imaju problem s razumijevanjem, i toj prostodušnosti Muje i Hase se, već desetljećima, svi složno smijemo. Jer, za razliku od njih, mi superiorno sve razumijemo. Valjda zato okrećemo glavu da ne gledamo kad prva susjeda pretražuje kontejner za smeće. opljačkane milijune, privredu u kolapsu, nezaposlene kojih je sve više, sve mi to razumijemo, i šutimo.

Bosanci ne razumiju, i zato su na ulicama. Nema tu velike filozofije, kad se umoriš od jada, očaja i laži, kad ne vidiš budućnost jer se i sutrašnjeg dana bojiš, nemaš što čekati. Ako je u tebi ostala mrvica žara, i života, i ako nisi baš sasvim zombi, ideš, pa što bude, jer moraš napokon zaurlati to „Ne! Dosta!“

Gledam sinoć slike iz Tuzle, Mostara i Sarajeva, već se počelo javno nagađati o nacionalnoj, a ne socijalnoj pozadini, pa se moram zapitati je li nekom u interesu da prebaci težište na točku s koje može lako manipulirati. Dok gledam masu na ulicama najprije sam euforična pa vičem „Bravo Bosanci, svaka vam čast!“ ali onda se nižu scene nasilja i paleža pa mi se i raspoloženje mijenja. Obuzima me jad izmiješan s gorkom gorčinom – što smo to svi skupa postali?

Kad nam se ovaj užas dogodio? Ne mogu si pomoći, u mojoj su glavi još iscrtane granice u kojima sam odrasla, i susjede ne doživljavam kao strance.

Kad bi nam neka velika nevidljiva ruka izbrisala nacionalne oznake, vidjelo bi se da smo svi mi, koliko nas je na nekadašnjim prostorima ovdje živjelo, prošli potpuno isto. Od uglednih ljudi koji su putovali, zarađivali, školovali djecu i mirno živjeli postadosmo sirotinja bez posla, koja jedva spaja kraj s krajem, a mnogi i beskućnici, za što su se pobrinule banke. Elita se odvojila, pa se bahato razmeće, i „od Vardara do Triglava“ nema bitne razlike. Bijeda i poniženje su nas izjednačili.

Moji su prijatelji rasuti na raznim stranama, jer bliskost i ljudska toplina ne mare za granice, slično privuče slično, da se i na Mjesecu sakrilo.

A Bosna i Bosanci na nebrojene načine moj su život uljepšali, razveselili, i učinili boljim, i zato su mi osobito „na srcu“. Pa imam potrebu nazdraviti Muji i Hasi s početka priče, njihovoj gostoljubivost i humoru – duši svakog društva, spontanosti i prostodušnosti koju mi, uštogljeni i austrijski distancirani niti možemo niti znamo dosegnuti. Uz ispriku zbog potpuno pogrešne procjene, jer po svemu ispada da smo ipak mi oni koji ne razumiju.