PUT
ne vjerujem baš u žaljenje…
ja vjerujem u rast.
ali kad bih se mogla vratiti,
bila bih manje oštra oko mekih rubova ponekog srca
i ne bih sama toliko uzimala k srcu…
i ostala bih duže u jednoj trgovini sa svojim ocem
koji je bio očaran svim tim čudima
i pažljivije čitala iz njegovog lica
kada je ponosno kupio svoj prvi komplet tih sitnica,
komplet koji još stoji uvijek u kutiji… netaknut.

kad bih se mogla vratiti
ne bih rezala ljude na rubu ponora
ostavljajući kaos ne bih li sebe zaštitila,
ne bih li spriječila bliskost,
i vjerojatno bih malo poradila na svom strahu od stihova.

eto to su te stvari.

ja sam oduvijek bila sretna osoba,
pa i kad sam se triput zanijekala.
imam neodgojivu imaginaciju, neotesani šarm,
i srce koje je često drhturilo preveliko za jednu.
i znam da sam nedokaziva i nedokazana,
i znam da sam statistički nemoguća,
ali baš zato nikad nije bilo druge…
bez dokaza, bez razloga, bez šansi, bez prognoza…
ja sam čitav život naprosto vjerovala u sebe.

pa i onda – triput.

ustinu baš nikad nije postojao samo jedan put,
ali ja sam uvijek znala koji je najviše moj.