STEĆAK

pričao sam s čovjekom koji je haubicom
raznio stećak u blizini moje kuće
i rekoh mu što je pisalo na stećku:
zalud tako uzvišeni i jadni u isto vrijeme
pokušavamo trgovati s nebom i jedni s drugima
kad sve nagrade i kazne već su nam date
presudom prirode kojom smo osuđeni na svoje duše
i zatočeni u svoja tijela
osuđeni kao duše koje zaboravljaju
i zatočeni kao voda koja pamti
sjedili smo pored bosne i pili čaj
oplićala kad je izbacila kosti
kao mršavo dijete
i rekoh da sve sam izmislio, i stećak i zapis
da granate su padale na druga mjesta
i tako uvijek ljudska misao poput rijeke
tamo gdje je dublja čini se da sporije teče
više neba ogleda u sebi
i ne vide se mjesta na kojima dotiče zemlju