Piše: Božica Jlušić (Flora Green)

Kad puhne vjetar na Dragancima, zakovitla zrnca, te stvori one čudesne pustinjske gradove s terasama, bedemima, lukovima, spojenim zidovima i sakrivenim oknima, i kad sunce na zalasku sve to pozlati bojama bakra i mjedi, u veličanstvenoj tišini, koju bi i treptaj leptirovih krila uznemirio…. Pod večer, prodorno glasanje cvrčka je poput zova mujezina s visokog minareta,dok u zraku miriše majčina dušica. Moj Perzepolis je ovdje, svi daleki vidici, veliki ushiti srca, sve perspektive i fokusi, na kilometar od kućnoga praga.

Od Monterlanovog romana “Pustinjska ruža” do Coelhovoh “Alkemičara”, pročitala sam niz knjiga u kojima se spominje pustinja. Pa ipak, mome srcu ostaje najdraža Exuperyjeva pustinja, u kojoj se sreću zvjezdani Mali Princ i pilot spreman za duhovni uzlet. Ponekad u “trećem oku” vidim nihova psihopompa, srebrnastu zmijicu, kao vrpcu vode koje pokazuje put do nevidljivog izvora. Tako nas snažni čitateljski doživljaji čine sudionicima događaja iz knjiga: u podsvjesnom ih sloju bilježimo kao paralelnu stvarnost.

Što mi doista nedostaje, jesu mirisi, zvukovi i okusi, te osobito boje. Kamilje mlijeko, vlakna beduinske odjeće natopljena znojem,vonj suhog izmeta kojim se potiče oganj,lepinja s pomiješanim zrncima pijeska i pepela, vruć i gorak crni čaj. Nadasve: zalasci i izlasci Sunca nad dinama ,ili tihi hod dnevne svjetlosti po naboranim linijama, kada pijesak postaje nalik vodi…Tada se sjetim najslavnijeg među istraživačima pustinja, onog “oholog, mračnog osobenjaka” Heinricha Barta, kojega je pijesak preobrazio u blagog i pobožnog Abd-el-kerima, “slugu Božjeg”, a koji je zapisao: ” Navikao sam se na pustinju, na beskrajne prostore, te sam izgubio smisao za sitnice koje guše ljude”.

Njegovim putem, nošena krilom vlastite želje i zanosa, krećem u minijaturnu “kopiju” slavnih pješčanih prostranstava, prema svom otajnom jednodnevnom gradu, na Đurđevačkim Peskima.