Poštovana Kornelija,

sigurno ćete se zapitati zašto Vam piše čovjek kojeg jedva da ste poznavali, ako uopće, ako se naš odnos može prozvati poznavanjem. Možda se nećete ništa zapitati. Sigurno nećete. I bolje tako, oni koji se dijele s nebom nemaju potrebe za takvim prizemnim pitanjima.
Vi ste nebo samo, zato Vam dolazim noćas u posjetu, još jednom.
Ja sam tek s tog istog neba, bilo je noćno, dobio savjet da se obratim, pa da, eto, i svratim. Prijeći ću sada, iz poštovanja, na ti, jer ipak si ti moja stara prijateljica. Počeo sam na Vi iz čistog poštovanja, nikako iz kurtoazije, nikako iz žaljenja, samo iz uzvišenosti koju sam osjetio prema tvojoj osobi, prijateljice stara. Da, ja sam tvoj prijatelj, a ti si bila i ostala moja prijateljica, iako to nisi niti znala.
Uzimam, znam, kradem ljudske sudbine, osjećaje i sjećanja. Samo od nekih, samo kada meni trebaju, to da bih živio dodatno, ti razumiješ.
Živjela si tamo na brijegu, na krajnjem sjeveru, živjela si teško, radila na zemlji. I šutjela si. I tako bila sto tvrdih godina, jer je onaj tvoj muž pobjegao, nikad te nisam čuo da mu zamjeraš zbog toga, kamoli sudiš.
Nikada se nije javio, nikada pojavio, moguće je da nije niti umro, tamo u Americi, tamo ispod ogromnih vijadukta. Ili u novoj, finoj i uglađenoj radničkoj obitelji, sa svojom novom ženom pored kreveta, koja nije bdjela nad njim, ne tako kako bi ti bdjela, i kako bi mnogi bdjeli nad njim da je umro tu na tvojem sjeveru. Gdje je zemlja zimi toliko tvrda da je bušilica ne može probiti, da zimi ljudi ne umiru jer znaju da ih ne bi mogli pokopati.
Čamio sam tamo gdje si bila, u toj kući, hodao tom zemljom nad kojom si se suzdržavala od odlaska, kojom si pred kraj sporo hodala, da bi i pala, i to sam vidio, a ja ti nikako nisam mogao priskočiti u pomoć, zaledio sam se nekih dvadeset metara dalje, cipela zalijepljenih za bijelu travu, stopala za čizme, a ti si lomila kosti.
Neću psovati, to se nije smjelo i ne smije se. No znali smo izvaliti koju sočnu psovku, priznaj, ti i ja, draga Kornelija, svatko na svojoj strani dvorišta. Prokleta je neprobojna, zimska zemlja na sjeveru!
I onda, usred ljeta si me uhvatila, došao sam ti sprovod. Na bdijenje nisam, kasno sam krenuo s juga, kasno napustio more, ali na tvoj dan sam uspio stići. Kako li je samo vruće bilo, i sparno, tebi bi se više svidjelo hladno, pa i tvrda zemlja, sve to ledeno.
Crne žene su naricale, molio sam ”Zdravo Marijo” s njima, pozdravljali smo Mariju nebrojeno puta, pratili crne žene u njhovom transu. Bilo je puno tih žena u crnom, bilo je puno ljudi na tvom sprovodu.
Nisam poznavao nikoga tamo osim tebe, ali jedna žena me zagrlila kada me ugledala gore na brdu, kamo su te odnijeli, kamo smo te pratili.
Nosio sam sunčane naočale. I skinuo sam ih samo na jedan kratki trenutak, kada sam se konačno dočepao tvojeg groba, s nekom djecom na leđima mi, i salutirao nad tvojim tijelom dolje u sanduku. Onda sam pobjegao otamo, da me netko ne pita suvišno pitanje, da me ne prozovu, da me nemaju, da ne razotkriju istinu na mojem licu, u mojim koracima, da mi ne skinu silom sunčane naočale i pogledaju u oči koje previše skrivaju, previše istine o tome kako si umrla, istine koja ne bi njima niti ikome odgovarala, koju ne bi shvatili. Pa bi mene okrivili.
Jedan trenutak je bio poseban. Mlada djevojka je, prije nego smo krenuli bacati zemlju po tvojem tijelu, svirala trubu. Stajala je desetak redova niže, usred grobnih ploča, odsvirala predivnu, tako tužnu melodiju.
Tužniju od tvojeg života, baš kakva je i trebala biti, kakva i jedino može biti. Tužna melodija trube uvijek je tužnija od tuge života.
Kao tvoj prijatelj s druge strane dvorišta, vidio sam da i ti osjećaš isto. Tako si padala, lagano kao što si se i dizala odmah nakon pada. Ti tvrdi zadnji mjeseci, ledena zemlja, ledena patnja, nije tu bilo tuge, samo čekanja u miru.
Tebe sam došao noćas vidjeti, a njima, svima njima koji su lagali, napisati istinu o tvojoj smrti. Pa neka me potraže i kažu mi u lice da nije bilo tako.
Tog vrelog dana u kolovozu vrata tvoje kuće su bila poluotvorena. Ranije si bila dolje u gradiću (išla si pješke) na svojoj dnevnoj čaši pive. Ušla si u hladnoću kuće (tamo se trebalo pokriti u snu i za najvećih vrućina; odakle li su samo počele dolaziti na tvoj sjever makar i ljeto bilo?), strpljivo si čekala, valjda nekih pola stoljeća, čekala na taj dan, kada je zemlja suha, ali samo na površini, a tako mekana odmah ispod, poput dječjih kostiju, gnjecava, da bi te mogli spustiti dolje bez problema. Čekala si dan kada ćeš ih osloboditi njihovog straha, ali oni se nisu htjeli suočiti s njim, nisu prihvatili.
Tvoj dar, tvoj čin, tvoje pravo. Pa su, kada su te našli kako ležiš na krevetu, rekli kako ti je pukla žila u mozgu. Kakva bijedna laž!
Uzela si onu kuburu, sjela na krevet, pritisnula s obje ruke, pucala si u trbuh. I riješila ih straha, pokušala si, ali oni vole strah, Kornelija, jer ne znaju što to strah uistinu je, jer bježe od njega kao što bježe od Gospodina svoga, bogohulnici jedni!, neka mi ne oproste na ovim riječima.
Pitam se kamo li su maknuli krv s tvoje majice kratkih rukava, brisali je, brisali je, brisali, spalili majicu, zataškali strah, tebe i sebe same. Ledeno.
Za tebe ovo pišem, njima da znaju da znamo. Ti i ja. Što je bilo gore na brijegu, tko je izrekao ‘zbogom’ njihovom strahu.
Zato sanjam o tebi, Kornelija, zato sam salutirao, tebi – hladnoj, sjevernoj zemlji.
Nosim majice kratkih rukava naopako ovih dana. I ne samo u snu, da odagnam sve te demone, nosim ih naopako i budan, sve da ih spriječim da me navedu na zaborav. I uspijevam, jer sanjam o tebi, prijateljice, svaku neku noć, i pričam sa strahom, i ležim na ledenoj neprobojnoj zemlji, i čamim i čekam, i padam na kosti, i udarim u kičmu, i ni riječi neću reći, neka boli, neka bude, neka je, neka prođe, neka opet dođe, neka je sve baš kako mora i ne mora biti, neka, neka, neka.
Nemam straha. Hvala ti na tome, Kornelija. Slutim da se vidimo, baš ovdje, na ledenoj neprobojnoj zemlji, jednog od tih tvrdih dana. Doviđenja, Kornelija…

Tvoj prijatelj Kruno