Bilješka o jednoj smrti i vlatima trave

U šupi iza bakine kućice

na kraju sela dok su cvjetale

trešnje

objesio se čovjek.

Stavio omču oko vrata

skočio sa stare stolice

ubio je

IQ 145 pun alkohola

i neostvarene želje

dostojne širenja svemira.

Vidjeh osmrtnicu kada

mi tajnica donese kavu

s novinama

ne htjedoše me na sahranu

povesti bračni par prijatelja

iz straha što bi samnom bio

peder iz ulice u kojoj su

bagremi najmirisnije cvjetali

a prašina s druma toplinom

u nogama strastima prijetila.

Tako ne ispratih moju

gimnazijsku ljubav.

Posljednji put sam ga srela

bilo je pola sedam u Tvrđi

pred birtijom Orijent, ili kako

već se zvala,

nalik smežuranom starčiću

prozirnih plavih očiju.

Pitao me je kako sam

kao da nikada nije bilo

Vlati trave ,

napisanih nalivperom

prekrasnim rukopisom.

Rekli su mi shvatiti ćeš.

Tako mi je objasnio rijeku

suza kojom sam ispraćala

parkove u tami drveća

na putu od gimbe do kuće.

Prošle su godine

sjetih se svega kada mi

Vuk samotnjak zakvači

stihove na zid pa otada

sanjah ga dva – tri puta

u kariranom sakou na

maturalnoj zabavi kako

mi gleda svečanu haljinu

šapčući u tmini iza vrata

sad mi je žao trava

vlati i sjaja.

Odavno sam u sretnom

braku i gej iz ulice

ima prisnog partnera,

bagremi i dalje cvjetaju

asfalt zamijenio prašinu

da li svemir ili trešnje za

njim osjećaju prazninu.