Piše: Edit Glavurtić
Svakog dana oko pola jedanaest dečki iz obližnje srednje škole okupiraju malenu kvartovsku prodavaonicu. Zatim sjede na betonskom zidiću ispred, i jedu sendviče od polovice ili četvrtine kruha, s najjeftinijom salamom (osjetim po mirisu) i sve to zalijevaju običnim ili čokoladnim mlijekom. Kad prođem onuda i vidim kako mladim zubima grizu kruh, i pohlepno gutaju, gotovo im zavidim na toj zdravoj, mladenačkoj gladi.

Ne sjećam se naime kad sam posljednji put bila gladna. Onako stvarno, životinjski gladna. Kao dijete jako sam se radovala narančama za Božić, pečenoj koki nedjeljom, ili kremšnitama za Novu godinu. Svoju radost više ne trošim na takvo što, i kremšnite i koku mogu jesti svaki dan. Sad se to premetnulo u nostalgičnu sliku nečega čemu se više ne mogu veseliti. U prezasićenosti svim i svačim negdje se izgubilo najvažnije – želja.

Ona je bila presudna, kako u hrani, tako i u svemu drugom. Čekali smo mjesecima filmove koji su se u Europi već uvelike prikazivali, zatim pred kinom još sat ili dva stajali u redu za karte. Ulaskom u zamračenu kino salu otvaralo nam se sedmo nebo, a filmove smo pamtili dugo, pokušavajući frizurom ili garderobom oponašati glavne glumce.

Simpatije i ljubavi tog vremena također je začinilo čekanje: izlasci, držanje za ruku, stidljivi poljupci i pipkanja u mraku kino dvorane ili parka, odlaganje koje je samo pojačavalo glad, znatiželju, i uzbuđenje novog, nepotrošenog.

Jedini red koji se posljednjih godina vidio u gradu bio je onaj za novi I Phone, što, kad bolje razmislim, ima nekog smisla. S pametnim telefonom, više ne treba ići u kino; najnoviji film gledaš iz tramvaja, na zaslonu veličine kutije cigareta. Slušaš najnoviju glazbu, čitaš knjige (ako je nekome još do toga). I Phoneom komuniciraš, gdje god u tom trenutku bio, možeš se konektirati na neku od društvenih mreža i dopisivati s puno ljudi istovremeno. Što bi se nekome još moglo reći u stvarnom susretu, a da već nije napisano na chattu, ili sms poruci. Jednim jedinim klikom stiže se na cilj.

Pa kad je tako, pitam se koja je cijena te udobnosti, tog jednog klika kojim iz vlastite sobe slušam i gledam štogod poželim? Koliko on, osim brzog zaborava, zaista vrijedi? Preveden u stvarnu sliku: vrijedi jedne mukotrpno skuckane ušteđe, tri sata dobrog hoda, i umalo kraljevskih batina na kraju. Kad je svojevremeno izašao Pub, prvi album Đorđa Balaševića najprije sam dugo skupljala džeparce odričući se slatkiša, i tjednima hodočastila u Namu na Dubravi da pitam je li ploča stigla. U jednom trenutku dobila sam potvrdan odgovor, ali trebam potražiti u gradu, jer oni je još nemaju. Istog trenutka uputila sam se pješice u Namu na Kvatrić, jer nisam imala za tramvajsku kartu, tamo sva sretna zamijenila prikupljenu lovu za dragocjenu ploču i istim se putem vratila kući. Što vratila, letjela do kuće. I jedva opravdala mami bijesnoj od brige svoj trosatni izostanak.

Malo mi je nedostajalo tada do batina, prvih u životu, toliko je ljuta i zabrinuta bila. Imala sam već sedamnaest godina, no čak i da sam batine dobila, vrijedilo bi.

Jer ja sam tog Puba slušala sve dok se ploča nije sasvim izlizala, uvijek i uvijek ponovo. To je eto cijena klika: štednja, čekanje, napor, žuljevi, sreća koja traje dugo, i priča o njoj koja traje još duže, gotovo trideset godina.

Teško se i uzaludno danas oduprijeti općem ludilu brze konzumacije, pristajanju na instant verzije u akcijama „plati dva uzmi tri“ a sve skupa ne vrijedi ni jednog, robovanju stvarima i potrošnji, te dosadi i apatiji kao posljedicama.

Besmislena sitost, uvijek monotono ista, jedna je strana novčića.

Druga je glad u raznim nijansama, želja koja pokreće i maštovito se domišlja, ne posustajući sve do cilja. Jer glad odvodi gdje sitost ni zamisliti ne može, ako je čovjek spreman dati joj priliku.