Piše: Marijan Grakalić

Danas je u Sarajevo stigao ministar vanjskih poslova Republike Turske Ahmet Davutoglu. Naravno ne s namjerom da podjeli tople obroke koji se spominju kao precijenjeni na protestnim plakatima gladne raje koja se buni protiv nesposobne i samodopadne bosanske političke oligarhije. Upravo obrnuto, isti je svat stigao kako bi istim tim mulcima dao simboličku podršku u ”smirivanju tenzija” i nastavljanju beskrajnog uništavanja vlastite zemlje.

Nakon nekoliko neodgovornih i lakonskih izjava gost i njegovi domaćini otići će negdje na dobar ručak, također otrgnut od usta  onih koji i tako nemaju. Neće tu biti riječi o tome kako je, eto, ova nesretna situacija i još uvijek vruć krumpir Europe, sada kao i prije izravna posljedica imperijalizma negdašnjeg Otomanskoga carstva i njegovih težnji da vlada slabijima. Dapače, naricati će se nad pravim i izmišljenim nepravdama i kulturnim zaprekama što još uvijek postoje u modernoj europskoj zajednici naroda, ali se neće postaviti temeljno pitanje demokratizacije Turske i drugog islamskoga svijeta, neće se govoriti o mjeri pravih i stvarnih sloboda, o puštanju recimo turskih političkih uznika na slobodu i o pravu javne riječi koja je u Turskoj sputana državnom cenzurom Interneta.

Nikako! Obećati će se neke pare bosanskoj oligarhiji, preporučiti jača sigurnosna suradnja i dakako, naglasiti vrijednost vjerskih pravila u svakodnevnom životu. S potonjim će, dakako, najviše biti zadovoljan reis ul ulema koji će tako imati opet priliku da glede nedaća, mirna srca raji ukaže na one dijabolične pripadnike bosanskoga društva koji se ne pronalaze u viziji poželjne pax-islamske panaceje.

Tako turski ministar vanjskih poslova kaže kako su u Bosni i na Balkanu svi na istom brodu i kako je (na žalost) Turska uz njih. Kao to da i nije bila predugo dok je besramno iskorištavala sve narode ovih prostora stavljajući ih pod svoju tlaku. Naravski da i dalje postoji interes da se kolonijalna perspektiva Bosne i Hercegovine održi, a u kritičnim se trenucima to može nazvati i posve prigodno – pomoć.

Što reći od nego ono što treba – Ahmet marš kući!

Pobrini se za Tursku i slobodu njezinih građana ako imaš muda, a ne da po Bosni glumi nadajući se Oskaru.