Piše: Edit Glavurtić

Iz velike su daljine putovali jedno prema drugom, i kad su se napokon susreli, trenutak je bio pogrešan i tu se više ništa nije moglo učiniti. Bilo je prekasno.

Nije izmišljena gumica kojom bi se izbrisao već proživljeni život, pa je sve nalikovalo čudnom snu u kom se miješaju fragmenti paralelnih stvarnosti, različiti svjetovi dvoje ljudi i njihovih prethodnih života, i onaj imaginarni, ali ne manje stvaran, u kom su samo njih dvoje.

S puno malih podudarnosti i prepoznavanja; ljubavi za istu glazbu, pisce i hranu, gradove u kojima su oboje bili, i mimoilazili se. Kao da su loše uskladili satove i kalendare, pa kad se vrijeme napokon poklopilo, putevi su se zatvarali.

I nije preostalo nego prihvatiti trenutak: tijelom zapamtiti tuđu toplinu, upiti usnama usne, a prstima kožu, ponijeti to i sakriti za godine razdvojenosti, u kojima će često zatrebati ta sitna utjeha, tako potrebna za preživljavanje.

Skrivena u nekoliko slova imena, kao mala misao prije spavanja, koja se nikad ne izgovara glasno. Samo dva kratka sloga, ključ zabranjenog raja izgubljenog u daljinama, i raskošan okus sreće prekratke za uspomene, a dovoljne za sve ostalo.