Piše: Marijan Grakalić

 ”Jedan pogled na avangardu” što će okupirati Dom HDLU-a u Zagrebu idućih desetak dana, okvir je unutar kojega se kao središnji događaj najavljuje hrvatsko izdanje knjige ”Zašto? – Izazov žene onkraj umjetnosti”, barunice Lucrezie De Domizio Durini, poznate talijanske mecene i sljedbenice njemačkoga umjetničkog karizmatika Josepha Beuysa.

Umjetnost moguće i može između ostalog poslužiti kao metafora, ona može postati i image kakvog inače ne susrećemo u svakodnevnici, ali isto tako u svom manje očitom značenju može postati i svojevrsna društvena skulptura, ako bi smo tako slobodno mogli nazvati jedno višedimenzionalno zbivanje. U tom pogledu događaj o kojem je riječ slijedi određene natuknice umjetnika Josepha Beuysa čiji su radovi prije nekoliko godina bili izloženi pod nazivom ”Znakovi komunikacije” u zagrebačkoj galeriji Zvonimir.

Beuys je kao njemački pilot bio godine 1943. srušen iznad Krima na Istočnom frontu. Pričao je kako su ga spasili tatarski šamani koji su ga njegovali i mazali nekakvom masti. Za razliku od njegove beogradske izložbe 1970. godine, pomalo se čini ironičnim kako je ova bila priređena u galeriji Hrvatske vojske odnosno bivšem Domu JNA. No, činjenica je i to da se šire nije percipirala moguća subverzivna poruka cijele stvari.

Što pretpostavlja pitanje žene onkraj umjetnosti? Konkretan i moguće logičan bio je izbor tri autorice različitih medija. One postaju okosnica ove prigode, moguće i jednog nastojanja koje želi ozbiljiti onu čuvenu Beuysovoj ”umjetničkosti”, zaduženog za to da ”stvara” a ne da tek ”pronalazi” istinu.

Prva autorica kroz jezik post-metafizičke kulture istražuje i opisuje fenomene i iskustva što svjedoče o tome kako i u kojoj mjeri umjetnost prestaje biti privid i postaje zbilja. Važna namjera je knjige ”Zašto? – Izazov žene onkraj umjetnosti” jest da izmakne onom ideološkom kugom zaraženom govoru što znači smrt za svaku umjetnost.

U vizualnu predodžbu događaja ponajprije nas uvode radovi Lidije Laforest. Pet njezinih crteža, uvećanih i izloženih u galeriji Prsten, dominantno su slobodne linije i reducirani na obrise likova ili pojmova. Postojano naznačuju očitu i jednostavnu liniju stvarnosti koja se vidi kada se slika riješi svega suvišnog. Istodobno, oni su primjer želje da se u područje masovne vizualne kulture unese promjena ne samo pogledom iz drugačijeg kuta već i da se i samim crtežom odstupi od šablone i koncepta pravilnih, tvrdih linja prijašnjih često reklamnih crteža. Očituje se težnja monokromiji i vješt oris koji tu nije lišen značenja. Ujedno, on jednostavno i upečatljivo, gotovo arhetipski, evocira sam čin koji prikazuje.

Svojim crnim nakitom izvedenim od papira, plastike, drva i drugih materijala, često u obliku jajeta koje je tamno ali i sveopće, Sabina Klonić bavi se ne samo umjetničkom veći i fizikalnom pojavnošću prirodnih naznaka estetike. Egzistencijalistički izvedeno estetsko ozračje elegantnoga nakita sažima kvantno-mehaničku prirodu svijetla. Time ono također priziva i unutarnje ili predsmrtno svijetlo, pa je i time cijela priča arhetipski zaokružena u jedinstveni obrazaca gotovo para-mitske provenijencije

Spomenimo kako se u članku ”Motiv odabira škrinjice” Sigmunda Freuda kojega je napisao 1913. godine, kroz primjere iz brojnih književnih djela i ali druge obrasce kulture govori o tri žene od kojih mitski junak jednu treba izabrati za suprugu. Spominjem to ponajprije zato što se i ovdje konceptualno vidljiva ona paradigma u suvremenoj umjetnosti što teže afirmirati primordijalnost stvaralačkoga čina. Dapače, Alain Badoiu to naziva nultom pozicijom od koje sve počinje, moguće neprimjetno kako to i biva kada je u pitanju ”alkemija tišine”.

Arhetipske naznake u radovima sve tri žene sada su uistinu onkraj umjetnosti, jer one, ako vjerujemo Freudu, na čas preuzimaju i naizgled liče na mitske Suđenice: Klotu, Lahezu i Atropu. Jedna svojim riječima stvara svijet, druga ga vizualno reducira, a treća dokida barem u simboličkoj vječnosti crnog jajeta.