Piše: Edit Glavurtić
Vjerujem da nema čovjeka kom je nepoznat osjećaj neuzvraćene ljubavi; kad voliš nekog tko ne uzvraća, ili te je ranije volio, pa prestao i otišao, a ti stojiš na mjestu i ne znaš kako se osloboditi iz mreže. Pa misliš na njega, nezvan ti dolazi u snove, i ne možeš se izliječiti jer ne preostaje ništa do strpljive nade da će osjećaj nekad sam od sebe nestati.

Teško je jednosmjerno voljeti, ali jednako je teško i ne moći uzvratiti, jer jednostavno… ne osjećaš. I nema tu pretvaranja ni nagodbe, nije nimalo lakše ako znam da je taj netko dobar i odan i ljubavi vrijedan ali… ne drhti ni moje tijelo, ni moj um i čvrsto sam na zemlji, a trebala bih biti na oblaku. Istina je da se ljubav ne može objasniti, ali ne može se ni pomiješati s nečim drugim, jer kad je u tebi, sve je nepovratno drugačije.

Kad nije, ne zna se kome je teže: onom koji se nada i želi, ili onom koji ne može dati ono što nema. Žaljenja, tjeskobe, i riječi koje stoje u grlu pa ih je teško oblikovati, jer i kad su najblaže, najbrižljivije odbrane i odmjerene, u prijevodu uvijek znače „ne, ne osjećamo isto“, i na njih će se onaj drugi porezati.

Kad vatra gori samo na jednoj strani taj se plamen sporo gasi, a od njegove hladnoće drhti u noćima ranog proljeća, ili kad je južina. I nema tu obilaznice, ni pogađanja, to je naprosto staza koju valja prijeći, strma i često opasna, na njoj je preobražaj jedina izvjesnost.

Ljubav je izvan čovjeka, ne biramo mi nju ni one koje ćemo voljeti, nego ona bira nas. Nasumce i hirovito povezuje nespojivo, i baš je briga za sve naše razlike kad ona spaja igrajući se, pružajući iluziju da smo u drugom pronašli samog sebe, bar na trenutak, jer kad nas napusti i ode dalje, i svatko opet ostane bez nje, onaj kog smo ljubili čini se veći stranac od nekog koga nikad nismo ni upoznali.

Istina je da će nas ljubav češće razapeti nego što će nas pomilovati, uvijek će tražiti nešto zauzvrat da bi nas oblikovala po svom, a ipak ćemo na svaki trenutak tog nemira spremno i rado pristati, kolika god cijena bila. Možda zato jer ljubav skida sve slojeve i velove koji zastiru tajne vrtove u kojima smo najbliži sebi, a najrazličitiji drugima. Ili zato, jer ionako nema djelotvorne obrane. Slatka svečanost tijela, dragost blizine, na trenutak dokinuta samoća… mamci primamljivi kao svjetlo noćnom leptiru. I možda baš ta sličica ljubav najbolje i objašnjava. Kao čistu ludost. Koja nas čini živima, i na svoj način posebnima, čak i kad su spržena krila jedina uspomenu na plamen.