Razgovarao: Srđan Brajčić

– Bunt u BiH dogodio se iznenada, što nam govori o tome da je narod, očito sit neimaštine i besperspektivnost, izašao na ulice spontano. Vidite li
bilo kakve naznake da bi ovi socijalni nemiri iz susjedne BiH nekim čudom mogli prijeći granicu i potaknuti sličnu narodnu pobunu u Hrvatskoj?

– To je uvijek moguće. Hrvatska, Srbija i Crna Gora su s BiH povezane na vrlo sličan način kao arapske zemlje međusobno, a poznato je kako se tamo lančano širilo “arapsko proljeće”. U Hrvatskoj su već sazvani prosvjedi potpore BiH i prosvjedi inspirirani događajima u BiH, vidjet ćemo što će od toga ispasti. Zanimljivo je da je npr. sindikat policije u Srbiji već najavio da u slučaju prelijevanja prosvjedâ preko granice oni neće čuvati politiku od prosvjednikâ.

 – Svi svježi pokazatelji ukazuju na to da politike ne uspijevaju riješiti niti jedan problem hrvatskog društva: rastu nezaposlenost i inozemni dug, nasuprot tome padaju industrijska proizvodnja, broj zaposlenog stanovništva i BDP. Kako vidimo, kriza se u mandatu SDP-ove vlasti dodatno i opasno produbljuje; nije li vama čudno stoga da građani sve to mogu mirno promatrati iz udobnosti kućnih fotelja i holova trgovačkih centara?

– I u BiH se mirno promatralo 20 godina i onda je eksplodiralo i počelo se bacati kamenje i paliti zgrade. Ljudi su mirni sve dok jednom tome ne dođe kraj. Osim toga, prije tri godine su bili veliki prosvjedi širom Hrvatske, koji su trajali mjesec dana i u kojima je npr. u Zagrebu bilo i po 15.000 ljudi. Dakle, teško da se može reći da su ljudi potpuno pasivni, samo što je medijsko pamćenje vrlo kratko. Osim toga, valja voditi računa i o tome da u ekonomskoj krizi ne dolazi nužno samo do socijalnog bunta, nego bujaju i različiti vidovi političke i društvene patologije. Tu je lako navesti primjere od uspona nacizma ili sad Zlatne zore u Grčkoj pa do lanjskih stožeraških i obiteljaških akcija. To su klasične posljedice krize – desnica u krizi, kako se ne bi išlo na prave probleme i kako bi se zadržao status quo, traži lažne krivce i žrtve (Srbe, homoseksualce itd.). A takve reakcionarne snage imaju puno više resursâ (Crkva, HDZ, potpore od Bandića, Todorića i sl.) od progresivnih snaga pa je onda i logično da im se lakše afirmirati.

–  Imate li dojam da se političke elite uopće boje socijalnih nemira?

– Ako su pametne, boje se. Da je politika zabrinuta, pokazuje i Vučićevo sazivanje Dodika u Beograd te Milanovićev posjet Mostaru. Osim toga, i u
medijima i među režimskim intelektualcima je prilično vidljivo nastojanje da se više ili manje izravno osudi ono što se događa u BiH, proglasi
huliganizmom, nepotrebnim nasiljem i sl. Osim toga, već je u javnom diskursu vidljivo da je došlo do zbunjenosti kod liberalâ, konzervativaca
i nacionalistâ jer se ono što se događa u BiH nikako ne uklapa u njihovo poimanje politike i svijeta pa se onda pribjegava raznim smiješnim
teorijama urote i sl. U svakom slučaju, kako god sve to u BiH završila, ništa više neće biti isto. Ne samo u BiH, nego i u okolnim zemljama.

–  Serijom napisa ukazujete na potpuni propuh u strukturama hrvatskih vlasti od 1990. naovamo – imate li dojam da pišete protiv vjetrenjača ili ipak sve to što radite ima smisla?

– Svakako da je riječ u jednoj mjeri o borbi protiv vjetrenjačâ. Ipak, mislim da ima i sitnih pomaka jer se neke ideje šire i, ako ništa drugo, bar se javlja sumnja u neke stvari koje su prije bile neupitne. Naravno, ja sam tu samo jedan od ljudî koji se kritički odnose prema današnjem
sustavu. Osim toga, smatram da, čak i ako se ništa ne promijeni, treba biti svjestan stvarnosti i znati u kakvom svijetu živimo. A da bi se išta
moglo promijeniti, pa makar i minimalno, najprije treba razumjeti što danas imamo i kako bi stvari bar teoretski mogle drugačije funkcionirati. No treba također naglasiti i to da se budućnost ne može nikako predvidjeti. Da mi je netko prije samo tjedan i po rekao da će se u BiH događati ovo što se danas događa, rekao bih mu da je lud. Ne samo ja, nego i svi drugi, iako sad svi analitičari tvrde da je to u BiH bilo
predvidljivo.

–  Occupy Hrvatska nekoliko je već puta pokušao izvesti narod na ulice itrgove. Građani se, međutim, nisu dali smesti i izbjegli su masovnije odazvati se protestima. Što je tome razlog: inertnost puka, neartikuliranost poruka pokreta Occupy ili nedostatak istinskog vođe širokih narodnih masa?

– U Zagrebu je bilo u njihovoj organizaciji par prosvjeda s po 500 ljudi, što i nije tako loše. Više odaziva nije bilo vjerojatno iz niza razloga nedostajala je iskra kao u BiH, neki neposredan povod, zasićenost prosvjedima takve vrste još od 2011, nemogućnost proboja u medije itd.
Nemoguće je reći kada će opet izbiti veliki protesti kod nas, ali realni razlozi za njih postoje i nema sumnje da će ih biti, možda i vrlo brzo.

– Kako vi gledate na hrvatske sindikate; država je pred bankrotom, kriza se > uglavnom prelama preko leđa proletarijata, već odavno nema srednje klase, a ni buržoazije? Je su li dakle vođe hrvatskih sindikata konformisti super teške kategorije?

– Svakako je konformizam i konzervativizam sindikalnih vođa jedan od razlogâ neaktivnosti i mlitavosti sindikatâ. No postoje i neke realne okolnosti koje jako ograničavaju sindikate – npr. samo je 17% radnikâ iz privatnog sektora sindikalno organizirano. I to nije samo posljedica nesposobnosti sindikatâ, nego i države koja radi u korist kapitala i dopušta kršenje radnih prava, zabranu osnivanja sindikatâ itd. Osim toga, tu je i utjecaj medijâ, kroz koje nas se stalno uvjerava da je problem to što imamo prevelike plaće, da je problem javni sektor, da je problem što smo lijeni, da ne možemo očekivati od države da riješi sve probleme itd. Čini se sve da se otpor atomizira i uništi. I to će ići do određene granice, ali jednog trena bi moglo eksplodirati kao u BiH i onda će opet biti malograđanskog plača jer će gorjeti “lijepe zgrade” (kako se izrazila jedna voditeljica iz BiH), a sad ti isti ne govore ništa o uvjetima u kojima mnogi danas u Hrvatskoj preživljavaju.

– Prosvjednici u BiH traže ostavke svih političkih struktura u državi. Što bi prema tome trebali tražiti hrvatski prosvjednici (jednog dana)?

– Prosvjednici u BiH su me ugodno iznenadili svojom artikuliranošću. Ja sam u javnosti iznio prijedloge progresivnih prijelaznih zahtjeva koji bi se mogli tražiti. To su ukratko: 1) Postupno poništenje privatizacije u okvirima realnih mogućnosti, 2) Uspostava neovisnih pravosudno-istražnih tijela (s izabranim čelnicima) za istragu gospodarskog i političkog kriminala u zadnjih 25 godina, 3) Uspostava međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga kao u Ekvadoru, 4) Konfiskacija imovine svih pripadnika dosadašnje političke i ekonomske oligarhije koji ne mogu (naknadno) dokazati da su je pošteno zaradili, 5) Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakostî i razlike u plaćama, 6) Početak postupne demokratizacije društva na svim razinama (zborovi građana, internetski referendumi, jačanje samouprave i decentralizacije), 7) Mogućnost smjene izabranih državnih dužnosnika & zabrana kandidiranja dosadašnjima, 8) Zabrana financiranja izbornih kampanja privatnom kapitalu (uključujući i neposrednu medijsku promociju), 9) Postupno uvođenje demokracije na radnim mjestima i demokratski nadzor nad društvenom imovinom (na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini), 10) Prestanak financiranja vojnih akcija u inozemstvu, vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina, suvišnog državnog aparata, privilegijâ državnih dužnosnika itd.,
11) Besplatno obrazovanje i zdravstvo, 12) Uspostava stručnih ekonomskih tijela za planski razvoj na svim razinama društva, 13) Drakonske kazne za korupciju i potpuna transparentnost (sve online) u radu društvenih poduzeća i institucija.

– Sve u svemu, što bi se u ovoj zemlji trebalo dogoditi da pauperiziranom narodu istinski prekipi?

– Suprotno proširenom mišljenju, do velikih pobuna ne dolazi nužno kada su stvari na dnu. Npr. kada je 1968. došlo do velikih pobuna širom svijeta, to je bio kraj (iako se tada to još nije znalo) najvećeg svjetskog ekonomskog progresa u povijesti, zlatnog doba kapitalizma između 1945. i 1970. Tako da se nekakva pobuna ne mora očekivati nužno na samom dnu, do nje može doći i kada se stvari počnu lagano poboljšavati (iako u ovom trenutku ne vidim da će doći čak i do toga).

– Uostalom, kada su se Hrvati zadnji put pobunili protiv neke vlasti 1990. protiv jugoslavenskog socijalizma? Otad su opelješeni do gole kože.

– Nisam siguran da se 1990. kod nas može stvarno nazvati pobunom. Za razliku od npr. Poljske ili Istočne Njemačke, kod nas nije bilo velike
mobilizacije u smislu masovnih prosvjeda i sl. Krajem 1980-ih je bilo dosta štrajkova u Jugoslaviji, ali oni nisu baš išli protiv socijalizma.
Recimo, Miloševićev je režim kada su 1988. vukovarski radnici došli prosvjedovati u Beograd (i Hrvati i Srbi) fizički spriječio Vukovarce da
dođu u kontakt s beogradskim radnicima. U 1980-ima je jugoslavenski sistem bio u velikoj krizi. Paradoksalno je to što je to bilo među ostalim i zato što je tada već započeo postupni prelazak na kapitalizam i što su i tada bile na snazi mjere štednje, nametnute od strane MMF-a, tako da su neke stvari zbog kojih se danas kritizira Jugoslaviju, npr. vožnja par-nepar i nestašice, bile posljedice upravo neoliberalnih reformi, koje su se tad događale i u nekim kapitalističkim zemljama. Danas se pak nalazimo u još goroj krizi nego tada, imamo samo dio industrije koji smo u 1980-ima imali, nezaposlenost je veća, realni BDP je manji za oko 7%, a zaduženost puno veća. Međutim, problem je što je onda odmah preko granice postojao drugi model ekonomije, koji je izgledao vrlo privlačno – Trst, Hollywood, traperice, da karikiramo… Također, vrlo je važan faktor bio i to što su tadašnjoj političko-ekonomskoj nomenklaturi odgovarale promjene u kojima su oni uspjeli u velikoj mjeri svoje upravljačke ovlasti zamijeniti vlasničkima (postajući npr. od menadžerâ društvenih firmi kapitalistima/vlasnicima poduzećâ). Ljudi nisu računali da će kapitalizam također donijeti i nezaposlenost, bijedu, ukidanje društvenih stanova, zdravstvo i visoko obrazovanje koje se plaća i pljačkašku privatizaciju. Danas pak nemamo nigdje kao uzor neku zemlju koja bi imala postkapitalistički sustav, nema nikakvog Hollywooda koji bi takvo što propagirao, a ljudima na vrhu (i u politici i u ekonomiji) ne odgovaraju, za razliku od kraja 1980-ih, promjene jer bi njima izgubili sve
privilegije koje imaju. Kako su u njihovim rukama i mediji i kako izbore ne možete dobiti bez novca koji također daju ekonomske elite, stvari su
jasne.

– Je li jugoslavenski socijalizam bio superiorniji sistem u odnosu na hrvatsku verziju kapitalizma?

– Ne volim govoriti u apsolutima. Nisam nostalgičar i ne mislim da se treba ili može vraćati u prošlost. Iz oba se sustava trebaju uzeti dobre stvari, npr. radnička sigurnost i besplatno zdravstvo iz prošloga, a sloboda govora i političkog organiziranja iz ovog sustava. Osim toga, treba imati na umu da nije bilo nekog naglog prekida 1990. između socijalizma i kapitalizma. Prelazak na kapitalizam je postupno počeo već davno prije toga (i prve su privatizacije počele još 1989. u Jugoslaviji za Markovića), neki bi rekli još 1965. s tržišnim reformama. I da je
Jugoslavija opstala, nema sumnje da bi se potpuni prelazak na kapitalizam svejedno bio dogodio. Ako pak govorimo čisto objektivno o činjenicama, neke se stvari ne mogu izbjeći. Jugoslavija je 1945. bila uglavnom nerazvijena ruralna zemlja, koja je velikom brzinom industrijalizirana uz gospodarski rast i po 10% u 1960-ima (više od Japana), o čemu danas možemo samo sanjati. Nakon 1990. je velik broj poduzećâ, stvoren prije 1990, uništen. Danas nam je realni BDP za 7,1% manji nego 1986. Današnja zaduženost je daleko veća nego tadašnja. U Hrvatskoj se uspjelo u 25 godina u potpunosti upropastiti poljoprivredu, što je u zemlji koja ima jednu Slavoniju stvarno uspjeh. Mogli bi proizvoditi poljoprivrednih proizvoda za 7 Hrvatskih, a mi danas uvozimo 50% hrane. Jedini veliki projekt koji je napravljen u zadnjih 25 godina su autoceste, a to se isto napravilo dijelom iz politikantskih razloga (da bi SDP-ova koalicija ostala na vlasti, što joj nije uspjelo) i da bi se i tu ušićarile neke pare (što je uspjelo i Čačiću i HDZ-u nakon njega).

– Je li pred nama crna budućnost?

– Ako se politika radikalno ne promijeni, u to nema sumnje. Hrvatska nema apsolutno nikakve ekonomske perspektive. Jedina svjetla točka je turizam, ali ekonomija se ne može samo na tome zasnivati. Nalazimo se na slobodnom tržištu s puno razvijenijim ekonomijama zapadne Evrope, s kojima se ne možemo natjecati. To nije stvar naše volje nego strukturnih okolnosti. To se već jasno vidi po nekim podacima iz ovih zadnjih pola godine od ulaska u EU je povećan uvoz mlijeka za 90%, a u samom prvom mjesecu nakon ulaska je uvezeno 524% više jaja i četiri puta više svinjetine. To se onda, dakako, odražava i na našu proizvodnju. Osim toga,banke su praktički sve u stranom privatnom vlasništvu i nemaju interesa ulagati u riskantnu domaću proizvodnju, nego im se više isplati financirati osobno zaduživanje i uvoz, čime onda podupiru i proizvodnju u svojim matičnim zemljama, s kojom imaju isprepletene materijalne i vlasničke interese. Od evropskih se pak fondova može očekivati nešto sitne trenutne koristi, no dugoročno nam to ne pomaže. EU uvijek snosi samo dio troškova, drugi dio moramo dati sami. Kako nemamo novca, moramo se zaduživati kod privatnih banaka u stranom vlasništvu. Sve projekte nam odobravaju birokrati u Bruxellesu, a samo naivac može misliti da će to biti uvijek u interesu cijelog našeg društva. Također, i novac koji se od EU dobije (iako treba voditi računa da ćemo mi ove godine “članarinu” u EU platiti oko 3,5 milijarde kuna) velikim će dijelom ići nazad na Zapad raznim konzultantima i industriji jer postoji obaveza kupovanja EU proizvodâ, što znači da se sredstvima koje mi dobivamo zapravo subvencioniramo zapadnoevropsku industriju. U svakom slučaju, budućnost koja nam se smiješi je trajna nerazvijenost na periferiji EU.