Piše: Sanja Matovinović Zec

Kako da se napiše kraj priče koja nema početak. Inače je lako. Početak je sam po sebi jednostavan. I nekako predvidljivi. Prvo se napiše recimo: Noć je bila ledena. Zimska. Od cijelog lica zamotana u šal virile su joj samo oči i smrznuti nos.

To je naravno, glavni ženski lik. Smrznuta već u startu. Mislim, ako priča počinje u ovako hladno vrijeme kao što je sada. Inače bi mogla i lepršati u ljetnoj haljinici sa jednom bretelom koja sklizne sa ramena. Ili već tako nešto. Objasni se kako i zašto glavinja cestom po hladnoći. Vraća se sa nekog važnog sastanka ili sa posla. Noćna smjena.

Može se napisati: Zvijezde su probadale hladnoćom sa zaleđenoga neba, ali, to bi već bio višak slika. Zvijezde su ionako daleke, uvijek sjajne. Vidjeli ih, ne vidjeli, one su tamo gore.. Nit griju, nit probadaju. Nekako su neutralne. Mi od njih radimo poeziju, prijatelja, neprijatelja. Grijemo ih i hladimo. A one nit nas gledaju niti mare. Ipak, zvijezde su lijepe. A lijepe stvari pašu na početak priče.

Onda, radi daljnjeg uvoda u radnju, moglo bi biti, recimo, neki on tamo negdje. Recimo, sjedi na nekom krevetu i i razmišlja o putu, odlasku, dolasku. O nečem životno bitnom i važnom. Pomalo umoran, pomalo pospan. Il možda bolje ovako: nemiran, rastrgani, odlučan a nesiguran. Mislim, svako se nečega boji. Pa makar i samog sebe. Ne volim savršene likove. Ono, te lijepi, te pametni. Spretni, sretni, san svake majke. Takvi obično prije ili kasnije postanu realni likovi u noćnim morama kćeri.

Doda se malo opisa njegovog stanja. I to je to. Uvod je gotov i može početi radnja. Naravno da se njih dvoje sretnu. To je bilo jasno čim se spominju zvijezde. Kažu, u zvijezdama je sve zapisano. Ja lično ne vjerujem u te stvari. Da, pročitam horoskop ujutro uz kavu. Ako je loš, nasmijem se i odmah zaboravim što je pisalo. Ako je dobar, nasmijem se i isto zaboravim što je pisalo. Ali, u priči, njih dvoje se sretnu jer se moraju sresti. A da je zapisano u zvijezdama, to je dobar razlog kao i svaki drugi.

Uostalom, kao da se zna zašto se ljudi nađu jedno kraj drugoga. Da sam cinik rekla bi da je to zato što stalno migoljimo po ovoj Zemlji a pošto nas ima u milijardama primjeraka, logično je da se prije ili kasnije mora na nekoga naletiti. A nisam cinik. Bar ne uvijek. I ne veliki. Sasvim ponekad i slučajno. Jebiga, iskustvo je iskustvo. Ali, to nije tema.

Radnja. Tu se pusti mašti na volju. Likovi se mogu voljeti. Ludo, strasno, predano. Odano. Mogu se i za promjenu prvo malo ne podnositi, svađati se sa puno strasti ili sa prezirom. Bitno da se privlače pa sve to opet dovede barem do nekog zajedničkog tuluma i naravno, do nekog seksa na plaži, u zahodu u birtiji, garderobi kazališta ili bara. Nebitno. Napiše se par sočnih slikica seksa. Može ispod tuša. To je uvijek in. Sve mokro i klisko. I toplo. I zapareno. I spareno.

Može i najobičnija scena na krevetu. Ne valja podcjeniti dobar krevet. Bar jedno zajedničko buđenje sa obaveznom kavom koja ostaje nespijena kraj kreveta dok se oni.. Sad, što se oni.. jebu, vode ljubav, ševe.. ovisi o tonu cijele priče. Bitno je da ruke putuju pravim putovima, usne slijede slijede ruke. Oni s manje mašte ili iskustva mogu pokrast neki dobar opis iz tuđe priče. Toga bar ima koliko hoćeš. Kratak opis vrhunca i veći dio sredine priče je ispričani.

Lagano, priča ide kraju. Može sa zapletom bez raspleta, sa puno bolnih i teških detalja. Prevare. Laži. Rastanci. Sastanci. Obavezno još koji opis još žeščega seksa. Grubljega i beznadno strasnoga. Ipak se najviše želi ono što se gubi. Bol koja i likovima i čitaocu a i piscu sjeda na dušu i stišće grlo. Svi se prije ili poslije nađu u takvim scenama. Rasplet u nekoliko verzija. Praštanje i pobjeda. Praštanje i tupo čekanje novog dana. Tupo čekanje dana bez praštanja.

To bi uglavnom bila neka, recimo, čitljiva priča koja se da napisati. Ima logiku, red i smisao.

Ono što bi ja htjela napisat je kraj priče koja je počela ali nema početak. Nema sredinu, strast, krv, znoj i suze. Nema zaplet. Nema ni raspleta. A ja nikako ne znam kako se piše kraj priče koja nema početak.. Kad već postoji a nema ništa, trebala bi bar imati pošten kraj. Valjda..