Piše: M.G.

Da Ministarstvo kulture nije doraslo situaciji u kojoj se nalazi domaća književna produkcija za djecu pokazalo se danas na tribini ”Pet do dvanaest” koju je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu upriličila grupacija nakladnika hrvatske dječje knjige i svi okupljeni oko nje: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Knjiga u centru, Hrvatska dječja knjiga, autori i drugi uključeni. Ovaj skup koji je imao sve odlike javnog protesta počeo je bubnjanjem, da bi se potom iznio niz detalja koji ukazuju na nekompetenciju, netransparentnost, korupciju i nemar ministarstva. Pale su oštre riječi kako glede same ministrice Andree Zlatar tako i glede sukoba interesa koji se vidi, kako tvrde pisci za djecu, u izboru Hrvatskog dizajnerskoga društva (HDD) za nositelja hrvatskog nastupa na sajmu dječje knjige u Bologni 2015., dok su do sada to bili nakladnici, autori i udruge koje se bave dječjom knjigom. Nikome nije jasno zašto je to tako, a nije ni jasno zašto kasne natječaji za izdavaštvo i književne manifestacije dok plaće u Ministarstvo ipak stižu redovito.

Očito j kako je piscima prekipjelo do te mjere da su mnogi spremni na prosvjede protiv takve nebrige i sve očitijih pogodovanja. Silvija Šesto je u ime okupljenih iznijela deset sramotnih žuljeva, koje ovdje donosimo, a koji ukazuju na nedoraslost ili što gore, Ministarstva kulture kada j u pitanju dječja knjiga:

1. Ministarstvo kulture raspisuje natječaj za Sajam knjiga u Bologni 2015. na kojem se Hrvatska predstavlja kao zemlja partner. Pa iako je ovo izuzetna prilika za Hrvatsku, natječaj se raspisuje prekasno, u vrijeme zimskim praznika, da bi se u nevjerojatno kratkom roku sagledavanja pristiglih ponuda zaključilo olako i  lakonski kako nijedna od pristiglih ponuda nije zadovoljila.  Potom Ministarstvo na potpuno netransparentan način, nakon što je dobilo odbijenicu od prvog mogućeg povjerenika koji se očito nije želio blamirati takvim ad hoc pristupom, imenuje  drugog povjerenika i pratnju koji nemaju iskustva sa spomenutim sajmom, nemaju logistiku, kontakte, iskustvo, a ni program. Svaka čast hrvatskih dizajnerima, no teško je uvjerljivo kako su oni bliži dječjoj knjizi i nakladništvu od književnika i nakladnika dječje knjige, a još teže kako mogu kvalitetno odraditi taj zadatak bez našeg punog sudjelovanja i suradnje. Na taj način iz igre naprosto su izostavljeni ljudi koji su već godinama prisutni na sajmu, koji imaju iza sebe rezultate, kontakte i koji su doslovno izlobirali Hrvatsku za partnera, a kako cijelu grupaciju koja je ovim, na neki način oktroiranim načinom biranja, preskočena, čine i udruženja aktivnih pisaca i malih nakladnika, te jedno cijelo Društvo književnika za djecu i mlade koje broji 105 članova, jednostavno je nejasno čime ćemo se predstaviti, ako je u normalnoj natječajnoj proceduri i već dugogodišnjoj uspješnoj praksi izignorirana sadržajna bit. Gdje su te slikovnice, knjige, naslovi i autori ako nisu u dvjestotinjak aktivnih i lektirnih?

2. Usko vezana za Bolognu 2015. jest i Bologna 2014. čiji se natječajni rok ni ove godine nije ispoštovao bez obzira što je datum i trajanje tog sajma iz godine u godinu fiksan. Te se i ove godine to činilo navrat-nanos iako je činjenica da već godinama uspješno okosnicu sajma nosi udruženje „Dječja knjiga“ uz delegirane predstavnike autora drugih udruženja i pojedinaca. Pojedinačne inicijative su hvalevrijedne no ne donose dobrobit ni pojedincima ni zajedništvu, stoga bi bilo logično da u ovim teškim vremenima zbijemo redove i podijelimo dužnosti kao i novac onima koji su pokazali da imaju iskustva, znanja i vještine najučinkovitije ga iskoristiti.

3. Kako su sajamski nastupi u Bologni samo okidač našeg obraćanja vama, usko za sajmovanje vezane su neke uvriježene državne navade kao što je potpora Ministarstva nakladnicima za tiskanje djela hrvatskih pisaca. Kako potpore za ovu godinu nije bilo, a pitanje je hoće li je biti zbog očito i opet dovoljno nestručnosti i spleta nama neznanih okolnosti, to u pitanje dolazi i produkcija, osobito dječjih knjiga i slikovnica, a to je pak izravno povezano s nastupom i predstavljanjem Hrvatske u Bologni 2015. Naravno, potpora Ministarstva nešto je što je usko vezano uz cijeli lanac pisane hrvatske kulture, od nakladništva do krajnjeg korisnika i ovakvo odsuće ili drastično kašnjenje znači samo jedno: apsolutno zatiranje nakladničke djelatnosti.

4. Uz potporu nakladnicima vezan je i otkup hrvatskih naslova namijenjen narodnim knjižnicama. Već godinama smo svjedoci kršenja propozicija koje je zadalo isto Ministarstvo koje i raspisuje ta dva hvalevrijedna podupiratelja hrvatske pisane riječi. Pa se tako prečesto događa da se otkupljuju strana, komercijalna djela, ponovljena izdanja ili pak preskaču hrvatska nagrađena djela ili vrste književnosti koje bez potpore jednostavno ne mogu opstati u okolnostima devastirane knjižarske mreže i financijski ogoljelih knjižnica. Uz to, svjedoci smo kako u komisijama koje odlučuju sjede ljudi koji su u sukobu interesa, a vrlo rijetko sjede ljudi koji su znalci pojedine grane književnosti ili imaju minimalno volje proučiti je, a to se posebno odnosi na književnost za djecu koja u cijelom tom odlučivanju prolazi vrlo loše ili nikako.

5. Sličan je slučaj sa hvalevrijednom incijativom koja se sprovodi kao natječaj za poticanje pisanja i sredstava koja idu izravno autorima u mjesečnim obrocima. U materijalima koje smo pripremili vidljiv je položaj književnosti za djecu odnosno njihovih autora, jer  broj književnih stipendija dodijeljen njima u najboljem je slučaju izbrojiv na prste jedne ruke.Ove godine čak i manje nego prethodnih. Bez obzira što danas nismo planirali predlagati, nego ćemo to pokušati učiniti kako je red i procedura, ipak, u ovom bi slučaju Ministarstvo vrlo elegantno moglo riješiti problem formirajući zaseban budžet koji bi se, na čelu s ljudima koji su vezani i stručni u pogledu književnosti za djecu, podijelio piscima za djecu u većem broju, pa i po cijenu umanjenja sredstava. Ovo je posebno bitno, jer nemojmo smetnuti s uma kako se književnost za djecu i sve što je prati od ilustratora, dizajnera do promotora, pokazala jednom od hrvatskih aduta i izvan granica lijepe naše.

6. Vezano uz potporu, Ministarstvo kulture, pravdajući se sporom EU administracijom, prologniralo je i natječaj za manifestacije u kulturi, uključujući književne, što je izravan atak na proklamirane sad već  očito poluprazne fraze o promicanju čitanja osobito kod djece, te preživljavanju kakve-takve ozbiljnije politike vezane uz gostovanja pisaca, književne festivale i književne natječaje. S obzirom da je godina omeđena nekim datumima, a u području književnosti za djecu i uokvirena školskom godinom, to je veljača već duboko okašnjeli mjesec u odnosu na moguću kvalitetnu realizaciju. No ni u toj veljači ne nazire se raspis spomenutog natječaja.

7. Posebno valja spomenuti natječaj Ministarstva pod nazivom „Ruksak pun kulture“ u kojem je dječja knjiga svedena na tri stavka, od kojeg se pak jedan sveo na ilustraciju. Ni u jednom odobrenom programu nije prisutan niti jedan relevantan pisac, lektirni ili nelektirni s obzirom da su mnogi kolege, a i Društvo hrvatskih književnika za djecu i mlade aplicirali ovaj natječaj, te doista nije jasno čime se“ ruksak puni“. Uz to, i u ovom slučaju vidljive su neke anomalije bliske sukobu interesa s obzirom da se pojedini ljudi „kriju“ iza novonastalih udruga, te su na taj način prisutni u dva programa istog natječaja.  Za proklamirano poticanje čitanja i injektiranje kulture to je naprosto „zamagljivanje“ problema, jer „ruksak pun kulture“ ne čini ništa na promociji čitanja, a s druge strane promocija čitanja je nemoguća bez frekventnog gostovanja autora što je pak onemogućeno s obzirom na neraspisivanje natječaja i dodjeljivanja ionako palijativnih sredstava za tu svrhu.

8. Upitno je „nestajanje“ odobrenih dva milijuna kuna dobivenih ukidanjem natječaja za malo poduzetništvo u kulturi  te usmjerenih naknadi piscima za posudbu u javnim knjižnicama. Kako su tom samovoljnom i naglom odlukom najviše pogođeni pisci za djecu i mlade, to se u materijalima pozivamo na zakon o autorskom pravu i srodnim pravima kako bi bilo jasnije što nam je činiti kako bismo tegobe ovih teških vremena barem pokušali ravnomjernije rasporediti. Naravno, pisci su uvijek obzirni, no je li to i druga strana?!

9. Vrijedno iz godine u godinu promatrajući neke pojave koje nisu na hvalu, a tiču se odlučivanja o raspodjeli novaca poreznih obveznika, apeliramo na Ministarstvo da pozornije bira komisije u koje ulaze ljudi a koji su u izravnom sukobu interesa. Šteta je već počinjena, no ništa nije nepopravljivo. Malo dobre volje i svijest o tome kako je upravo Ministarstvo kulture servis ljudi u resoru čije ime nosi, bolja komunikacija i suradnja rezultirat će i zadovoljstvom obje strane i zasigurno boljim rezultatima. Ne možemo i ne želimo vjerovati kako je samo nama stalo do boljitka, no iz ovih navedenih boljki zaključak navodi na oprečno nagnuće i izvjesnu bolnu ignoranciju te neosjetljivost u ključnim pitanjima.

10. Zaokružit ćemo „žuljeve“ i na mogućem proširenju lektirnih naslova u osnovnim i srednjim školama svjesni da tržišna utrka pokušava forsirati svoje metode, no u skorijoj budućnosti novi su prijedlozi lektirnih naslova očekivani, te apeliramo da se taj odabir izuzme iz tržišnih okvira i temelji na prosudbi stručnih ljudi i znalaca.