Piše: Edit Glavurtić

Dok slušam Debisijevu Arabesku, svijet mi se čini čudesan, kao da ponirem u duboku Tajnu, zagrljena kapljicama vode, oblacima, sokovima trave, mirisima života koji čeka da nakon zime stupi na pozornicu, sve oboja u zeleno, zapleše i gromko uzvikne „sve će biti dobro!“

Prekrasno je to zamišljeno: s jedne strane duboke provalije, s druge pitome livade, s jedne izgubljeni ratovi i zadobivene rane, a s druge glazba, literatura, slikarstvo, ljepota, vrhunci duha, sve što dnevno spašava ili barem vraća jednostavnu nadu da nakon svake zime mora doći proljeće, a nakon svake noći jutro, jer je to priroda stvari, i jer tako od postanke svijeta jest. Kao što će u vrtlogu lošeg uvijek isplivati i nešto dobro, u masi onih zbog kojih gubimo vjeru uvijek će se naći barem jedan koji će tu vjeru vratiti, i uspostaviti ravnotežu. I sve će opet biti u redu, sunce će ponovo sjati a kiše sve oprati.

Možda rascvrkutani vrapci znaju više, i mačke koje spavaju u prozorima, i stabla granama zapletenim u nebo. Možda im je poznata Tajna koju mi ljudi ne uspijevamo otkriti jer smo se udaljili od prirode, i vjerujemo najviše razumu i novcu.

A zapravo ispada da je na kraju najvažnija toplina.

Zaklon negdje u zavjetrini,na suncu, maleno jato s kojim se osjećaš dobro. I povjerenje voćke da će kad dođe vrijemo njene grane ponovo okititi plod.

Da je život dobar baš takav kakav jest.
debussy arabesque