Donosimo ulomak iz autobiografske knjige Lucrezia De Domizio Durini ”Zašto – Izazovi žene onkraj umjetnosti”, u kojoj izbliza opisuje umjetnike kao što su Joseph Beuys, Marco Bagnoli, Pierpaolo Calzolari, Gino De Dominicis, Jannis Kounellis, Mario i Marisa Merz, Michelangelo Pistoletto i Vitantonio Russo; kritičara, onda i kulturne radnike kakvi su Pierre Restany, Achille Bonito Oliva, Germano Celant, Vittorio Sgarbi, Philippe Daverio; velikih kustosa i ravnatelja muzeja kao što su Harald Szeemann, Felix Baumann, Rudi Fuchs, Thomas Messer i Tobia Bezzola. Isto tako kroz fascinantan conversation piece priča nam o Venecijanskome bijenalu, Documenti u Kasselu, o muzejima kao što su Guggenheim u New Yorku, Kunsthaus u Zürichu, Mart u Roveretu, o galeristima i umjetničkim pokretima kao što su konceptualna umjetnost, siromašna umjetnost, transavangarda, o protagonistima svijeta zabave i glazbe kao što su Lina Wertmüller, John Cage, Giorgio Gaslini…

Piše: Lucrezia De Domizio Durini

Koliko još priča mi pada na pamet… još ću ih ispričati… Baš me taj moj način postupanja, javno i privatno, u mojih preko pedeset godina rada, učinio jakom, borbenom, kreativnom, stvarajući mreže mudrih ljudi koji su me u različitim disciplinama i ulogama pratili učeći me da poderotine života stvaraju raznovrsnost. U meni sloboda kruži zajedno s krvlju koja škropi moje tijelo, osjećam se slobodnom uvijek i u svakom slučaju, u prirodi i u civilizaciji, jer posjedujem samu sebe. I taj izniman osjećaj mi pomaže da bolje ili lošije činim stvari za koje osjećam da ih želim napraviti, i baš u tom stalnom napredovanju osjećam se stalno uključenom u borbu protiv zloporabe moći našega vremena.

Jasno je da je sloboda jednaka spoznaji o samome sebi. Ovaj kognitivni proces odvija se kada unutarnje svjetlo susreće vanjsko (Platon). Ja sam susrela umjetnost ne samo uz Beuysa, već i provodeći vrijeme s mnogim umjetnicima i važnim ličnostima svjetske kulture.

I baš me ta lakoma žeđ za znanjem drži na životu i dopušta mi da se još uvijek uključim u igru kada to želim. Čudno je kako se ljudi susreću u životu… Mnogo je susreta u procesu našeg postajanja, mnogi se izgube, neki ostavljaju traga, ili tvore neuništivu mrežu i… na kraju se dogodi čudo, susret može potpuno promijeniti osobni ili intelektualni život, kao što su različiti i jezici koji zbližavaju raznolikosti. Ali postoji opća sposobnost jezika koja upravlja različitim načinima izražavanja, koja dopušta uspostavljanje stalne veze između ideje i znaka. Jezik više od ičega drugog otkriva čovjeka.

Ta živa riječ koja nas zabavlja je vrsta arene gdje obje strane postavljaju na scenu pisanje i čitanje, daleka i bliska sjećanja, ozbiljno i profano, ekonomiju našega života, vježbanje našega znanja, važnost sjećanja.

Tako se spontano stvara vrsta homeostaze, pokret uravnoteženih tenzija koji pokreće skladne vibracije sjećanja i činjenica, sadržaj misli, bogatstvo naše duše. Rijetki su ljudi koji mogu cijeniti ovo bogatstvo u stereotipiziranom društvu u kojem se kompetitivnost bazirana na dobiti smatra manifestacijom kriminala, uništenja drugoga.

Nakon ovih razmatranja, htjela bih precizirati neke stvari koje se tiču lika Josepha Beuysa. Po mom mišljenu postoje tri primarna elementa koja služe razlikovanju osobnosti svakog čovjeka, a još više čovjeka-umjetnika.

 Intuicija, Predviđanje, Hrabrost

Ako se u fokus ne stavi ova trijada, nije moguće govoriti o Beuysu, niti o umjetnicima, pa niti o iznimnim ljudima.

Intuicija je privilegirana sposobnost koju posjeduju samo poneki ljudi, sposobnost kojom se mogu percipirati pojmovi, ali i oruđe koje se rađa iz unutarnje svjetlosti i izvjesnija je od dedukcije. To je funkcionalna forma, i ne radi se pritom o uzburkanome svjedočenju osjetila, niti o varljivom sudu mašte. Ovdje se referiram na njemačkoga filozofa Schopenhauera koji kaže da je „razum sposobnost apstraktnih predodžbi, intelekt onih intuitivnih“. Intelekt nije u djelovanju, već u potenciji, on se ne usvaja već posjeduje, ireverzibilan je. Osoba koja posjeduje intuiciju je poput čuda, jer otkriva ono što obični ljudi ne vide, prodire u nutrinu razmišljanja, stavlja u ravnotežu red i nered, stvara ličnost koja aktivno dominira okolinom uočavajući različite mogućnosti postizanja općeg dobra. Dobro znamo da za Kanta intuicija bez odgode ponovno vodi do objekata. On razlikuje dvije vrste intuicije: empiričku, koja dovodi do objekata putem osjeta, i čistu, koja je oblik empiričke i odgovara znanju o prostoru i vremenu. Kant negira postojanje intelektualne intuicije.

Njemački filozof je umro 1804. godine. U 2012. smo godini: prošla su dva stoljeća i nepotrebno je nabrajati različite društvene, tehnološke, ekonomske i psihološke promjene koje danas prevladavaju na cijelome planetu. Sudeći prema svom iskustvu i svojim međuljudskim odnosima podijelila bih intuiciju u dva jasno određena i različita pojasa: intrinzičnu intelektualnu intuiciju u ljudskoj duši, pozivam se na ono što sam citirala, i birokratsku intuiciju okrenutu osobnom egocentrizmu.

Navodim neke povijesne primjere koje sam osobno doživjela u umjetnosti.

Intelektualna intuicija jedan je od primjera koji idu u korist Josephu Beuysu, kao čovjeku i kao umjetniku.

Beuys, kako sada već svi znamo, bio je aktivan prethodnik, nagovjestitelj svih onih humanitarnih, društvenih, kulturalnih, političkih i ekonomskih problematika koje danas haraju cijelim planetom. O tome tko je Joseph Beuys puno sam pisala, i mislim da je o ovoj temi moja posljednja knjiga Beuys Voice iscrpna, dok smatram zanimljivim govoriti o svojoj proživljenoj stvarnosti.

 Njemački je Majstor posjedovao neospornu intelektualnu intuiciju. Mogao je shvatiti biološke i kreativne predispozicije svake osobe, najneobjašnjivije sposobnosti svakog sugovornika, a uvijek u svrhu poboljšanja društva. Bio je neka vrsta sonde koja je na vidjelo iznosila one neistražene sposobnosti svakog pojedinca koje običan čovjek nikada ne bi mogao razaznati. Nije Beuys davao zadaće svojim suradnicima, već je zahvaljujući svojoj empatiji (Einfühlung) shvaćao misli, osjećaje, zadatke, zvanja i posebne vještine svih onih koji su dijelili duhovnost njegove misije. I ako znanstveno razmislimo o procesu njegova rada i o osobama koje su ga okruživale, možemo lako zaključiti da je dobro prepoznao predispozicije svake osobe. Htjela bih imenovati neke od tih ličnosti. Za širenje djela: Lucio Amelio, „autohtoni“ galerist i odličan talijanski kulturni i ekonomski sugovornik, kao što je to bio Ronald Feldman u New Yorku. Za širenje njegovih ideja i osobnu zaštitu: Heiner Bastian, prijatelj, upravitelj i izdavač hvalevrijedna stila. Za analizu i savjest/svijest: Harald Szeemann, veliki nezavisni kritičar koji je prvi shvatio i zavolio njegovu Opera Umana e Totale. Za katalogizaciju: Jörg Schellmann, koji je godinama prepisivao, katalogizirao i ažurirao sva njegova izdanja. Za umjetnost: umjetnik-izdavač Steack, drug iz revolucionarnih bitki. Za crteže: braća Franz i Joseph van der Grinen, njegovi prvi dobročinitelji i kolekcionari koji su ga u tragičnim vremenima njegove bolesti ugostili na svojoj farmi na kojoj je Beuys godinama obrađivao zemlju, zemlju majku, zajedničku kuću koja ugošćuje i hrani sve ljude na planetu, istu tu talijansku zemlju koju mu je Buby Durini dao zadnjih petnaest godina njegova života.

Buby Durini for Joseph Beuys je knjiga izdavačke kuće Silvana, izdana povodom izložbe u Padovi u Musei Civici agli Eremitani 22. ožujka 2008. godine, koju je promovirao kritičar Enrico Gusella, stručnjak za fotografiju, čovjek velike senzibilnosti i kulturne vrijednosti, koji mi je s vremenom postao drag prijatelj.

Gusella je predložio i ishodio da se pokraj Cappella degli Scrovegni posadi veliki hrast u Beuysovu čast i u sjećanje na 7000 Eichen¹ u Kasselu. Jedna spomen-ploča podsjeća na događaj. Čitati ovu knjigu znači shvaćati koliko je intenzivna bila bratska povezanost rada i zajedničkih osjećaja. Beuys je točno naslutio da se doživotno vezao za svoju misiju.

Vezano za to, htjela bih savjetovati Philippeu Daveriju da bude oprezan u iznošenju sudova naprečac, kao onoga da djela posljednjeg perioda – Difesa della Natura – koja sam donirala i izložila u Kunsthausu u Zürichu 12. svibnja na devedeseti rođendan njemačkoga Majstora „ne predstavljaju najveću Beuysovu kreativnost“ (Corriere della Sera, 12. kolovoza 2011. godine). Potrebno je duboko analizirati i shvatiti motivaciju njemačkoga Majstora koji je u svakome periodu svoga života, svakim iskorištenim materijalom, svakom akcijom, svakom raspravom, svakom gestom bio uvijek okrenut transcendenciji.

Beuys nije formalan umjetnik

Na ovaj sam način odredila Josepha Beuysa kao najamblematičnijeg kipara XX. stoljeća: „kipar Formi, kipar Duša“. I razjasnit ću jednom zauvijek da je povezanost s prirodom uvijek bila stalna Beuysova tema. Rad je to koji je započeo arhetipnim crtežima ljudi, životinja i biljaka u svojim prvim umjetničkim godinama na farmi braće van der Grinen, i koji se nastavio u Italiji, preciznije u Abruzzu, na zemlji baruna Durinija posljednjih godina njegova života u Difesa dell’Uomo i Salvaguardia della Natura.

U Italiji se njegov koncept Utopia Concreta ostvario kroz trijadu plantaža: Sejšeli – Bolognano – Kassel u Utopia della Terra.

Philippe Daverio, likovni kritičar i bivši galerist, podsjeća me na događaj iz 1999. godine kada je kao pročelniku za kulturu stranke Lega Nord u Milanu odbio projekt za zanimljivu „Svjetsku konferenciju“ o beuysijanskoj problematici koji sam mu predstavila zajedno s kritičarom Antoniom d’Avossom. Projekt je ipak realiziran zahvaljujući Haraldu Szeemannu u Budimpešti od 24. do 29. listopada 2000. godine u Mucsarnok/Kunsthalle. Bili su to jako intenzivni dani, prepuni zanimljivih diskusija s uvaženim učenjacima iz cijeloga svijeta, i tom prigodom je prevedena i moja knjiga Il Capello di Feltro². Voljela bih ga sresti da mu kažem: „Daverio, daj da ti nešto sugeriram, nauči misliti i znati, možda ćeš onda moći pisati“ i da ga pitam: „S kojim bi se umjetnikom mogao usporediti Beuys, da je kojim slučajem bio formalan umjetnik po mjerilima kritičkoga konformizma?“. Beuysa još treba cijeloga pročitati, dublje shvatiti, proučiti. Treba dobro paziti na moćne „sveznalice“. Međutim, htjela bih nadodati da je prilikom predstavljanja Cento giorni della Conferenza Permanente na pedeset drugom Venecijanskome bijenalu, Daverio rekao arhitektici Antonietti Grandesso, kulturnoj direktorici Thetisa: „Lucrezia De Domizio je teška žena, ali je u pravu“.

Intuicija je nadalje u čistoj povezanosti s predviđanjem, koje možemo odrediti kao proricateljsku sposobnost. Umjetnost koja ne uključuje samo buduće opažaje, već i upadljivu antropološku projekciju potencijala ljudskoga duha. Ako se intuicija bazira na, kako se čini, sposobnosti da se u jednome trenutku u intimnosti vlastitoga sebe dohvate najrazličitiji koncepti, više nego na mogućnosti projekcije slike ili hipoteze, bez dvojbe najveći kapacitet intuicije nalazi se u osobama koje posjeduju sposobnost asocijacije.

Njemački psiholog Wilhelm Wundt kaže da je intuitivna asocijacija sadržana u osobini reprodukcije varijabilnog broja mentalnih predodžbi podređenih posebnim kvalitetama veze koje tvore upravne zakone asocijativnih procesa. To su: istovremenost, sličnost, identitet i kontinuitet. Na stranu ovi psihološki pojmovi, po mom osobnom iskustvu, s obzirom na to da se smatram osobom snažne intuicije, smatram da se intuicija rađa iz prirođenoga samoodređenja jer um posjeduje samog sebe i samo po sebi se određuje. To je neka vrsta svetosti, funkcionalna forma u cilju svrhe i aktivnosti pojedinca. Ovo ne pokazuje samo posjedovanje mentalnoga zdravlja, dakle čistoga i pozornoga uma, već i raspolaganje učinkovitom sposobnošću usmjeravanja koncentracije na određeni projekt, koja prodire u stvari otkrivajući sve ono što običan čovjek ne vidi. Taj mentalni proces prvenstveno i automatski vodi prema prilagodbi svijetu, pomirenju međusobnih odnosa, ljubavi prema sebi i poštovanju drugih, vodi čovjeka do mira i konačno do odabira da radi ono što voli raditi sa svojim životom. Sve to je ključno za razvoj osobnosti. Nema sumnje da intuitivna osoba posjeduje karizmu koja dominira okolinom, manifestirajući dakle određenu sposobnost ispravnoga doživljavanja svijeta i sebe. Ne valja brkati intuiciju s inteligencijom, logikom, razumom, intelekt i instinkt, to su kolateralni elementi usporedbe, ali jedinstvenost intuicije je vrsta alegorije koja se obraća duhovnoj viziji, ostajući skrivena uobičajenom razumijevanju. Doima se kao aktivna mašta koja stvara nepoznate oblike stvari i događaja koji se pretvaraju u zadaću, u stalan zadatak koji nadilazi svaku kontingenciju sadašnjega vremena i uobičajene obrasce kako bi dao snagu i istodobno se pokorio terapeutskim izrazima koji se koriste kako bi se spriječile, poboljšale i ponekad razbile metodologije ustaljenoga statusa quo. U najpotentnijim slučajevima intuicija je otvoren put za vidovitost ili predviđanja, astrološku viziju, proročanstva, ezoteriju, alkemiju, predskazanja koja dopiru do granica šamanizma.

Intelektualnoj intuiciji pripadaju svi poznati umjetnici različitih traganja koje sam upoznala i prethodno spomenula i s mnogima od kojih i danas surađujem, kao i veliki ljudi kulture s kojima sam imala sreću provoditi vrijeme, s kojima sam radila i hranila se njihovim ​​duhom i energijom. To su prvenstveno intuitivne ličnosti koje krasi poniznost, velikodušnost i obdarene su jedinstvenom tihom intelektualnom komunikacijom.

Što se tiče birokratske intuicije, dobar primjer je Achille Bonito Oliva.

Iz neposredna iskustva s kritičarom iz Salerna u prvoj polovici sedamdesetih, mogu potvrditi da je inteligentan, aktivan, intuitivan te da posjeduje duboko ekonomsko poštenje. Prije nego što je imenovao transavangardu, Achille me cijenio. U jednom vlastoručnome zapisu iz 1975. godine navodi: „Lucrezia De Domizio i Ileana Sonnabend su dvije ključne ličnosti u umjetnosti u ovom povijesnome trenutku“. Iste godine sam objavila njegov zanimljiv esej pod naslovom Arte e Sistema dell’Ar­te, promovirajući istoimenu konferenciju. Začudo, na koricama knjige je slika Achillea Bonita Olive kako sjedi ispod natpisa „Pompe Funebri De Florentis“ u ulici Delle Caserme u Pescari: to je Bubyjeva fotografija, a ja vjerujem da ništa nije prepušteno slučaju! Povodom njegova posjeta Praslinu (Sejšeli), gdje je u mojoj kući La Coquille Blanche bio gost zajedno s prekrasnom suprugom Annom Marijom, proučavateljicom Lacana, objavila sam 1987. godine u izdanju Mazzotta ironičnu knjigu Che Vitaccia!

Kad se sjetim Bonita Olive padaju mi na pamet njegove velike talijanske izložbe, prije svega „Amore mio di Montepulcia­no”, „Vitalità del negativo” i „Contemporanea”, pa sve do vrhunca njegove inventivnosti, transavangarde, pokreta koji je jednako kao i futurizam priznat od strane svjetske umjetničke kulture. Povijesni pokret koji sam proživjela iz prve ruke u vili u San Silvestru Colleu u Pescari, zajedno s umjetnicima koje je Achille Bonito Oliva izričito pozvao u listopadu 1974. godine: Marco Bagnoli, Sandro Chia, Francesco Clemente i Remo Salvadori, četiri mlada konceptualna umjetnika koje sam tada gorljivo podržavala. Achille je htio sastanak kojem su se pridružili kao gledatelji Luigi Ontani i Ettore Spalletti, samo zbog prijateljstva sa mnom. Prekrasne su fotografije tih mladih umjetnika na obali u borovoj šumi u Pescari. U to vrijeme sam imala moć u kulturi, radila sam s Beuysom i za Beuysa, te sam posjedovala i određena financijska sredstva. Achille je došao sa svojom prijateljicom Corinnom Ferrari, tadašnjom urednicom u izdavačkoj kući Franco Maria Ricci iz Milana, s kojom sam uredila knjigu Europa America, u kojoj sam, sjećam se, od grčkih umjetnika katalogizirala Jannisa Kounellisa. U tom smislu došlo je do spora između njih dvojice i možete zamisliti što se događa kada se sudare dva „diktatora“.

Achille Bonito Oliva je, nakon američkog razočaranja siromašne umjetnosti Germana Celanta i shvativši da je stanje talijanske konceptualne umjetnosti s Ginom De Dominicisom prekoračilo granice, osjetio potrebu za povratkom slikarstvu kako bi talijanska umjetnost mogla kružiti svijetom.

Dobro znamo da je u tom trenutku slikarstvo bjesnilo i Sjedinjenim Američkim Državama i Europom. Beuys je bio jedini izuzetak, poglavlje u potpunosti za sebe, koje je i danas nemoguće klasificirati.

Dogodilo se dakle da je nakon dva dana neprekidnih rasprava za „stolom“ u Vili Durini rođena transavangarda. Bonito Oliva je imao vrlo jasne ideje, bio je Craxijev prijatelj, dakle imao je političku podršku, no bila mu je potrebna dokazana osoba za učinkovitu organizaciju. Jasno je da sam odbila ovaj projekt; prihvaćanje bi značilo odricanje ne samo od Beuysa, već i od moje vizije umjetnosti i moje urođene neovisnosti. Marco Bagnoli i Remo Salvadori su također odbili prijedlog.

Kako niti jedan galerist nije htio pristupiti i riskirati s tim megagalaktičkim projektom, upravo sam ja predložila Achilleu Emilija Mazzolija, trgovca umjetninama iz Modene koji je htio otvoriti galeriju i postati javna osoba. Mazzolija, korektna čovjeka, upoznala sam kad mu je Lucio Amelio prodao lijepe crteže Cya Tomblyja. Sjećam se njegove kuće preplavljene slikama svih vrsta. Mazzoli je bio jednostavan čovjek, volio je dobru hranu i odlično vino… a Emilia-Romagna je poznata po kulinarskim specijalitetima. Velik i velikodušan čovjek, mislim da je bio školski učitelj, živio je u stambenom naselju i imao je društvo za otkup umjetničkih djela, koliko se sjećam, sa svećenikom i mesarom. Kupovali su sve vrste slika. Kada im je bio potreban novac, umjetnici i vlasnici galerija odlazili su u Modenu Mazolliju, a on je kupovao i plaćao. Sjećam se da je pomogao i Kounellisu, kupivši jednu veliku sliku kada je Jannis odlučio kupiti kuću (ruševinu) u Cappelle sul Tavo, uključivši se u projekt Ettorea Spallettija da od mjesta u kojem živi napravi kompleks Kuća umjetnika. I ja sam kupila jednu ruševnu kuću koju sam kasnije prodala jer projekt nažalost nije uspio. Kounellis je kuću vrhunski restaurirao, i u njoj je kasnije živio neko vrijeme zajedno s Efi, tadašnjom suprugom, i sinom. Upoznala sam Efi, obrazovanu ženu, inteligentnu, jednu od onih rijetkih žena koje se u potpunosti posvećuju svome suprugu negirajući same sebe. Moj suprug Buby je mnogo učinio za nju u jednoj situaciji koja je mogla tragično završiti … ali tu ću se zaustaviti.

Vratimo se na povijest transavangarde.

Slijedeći moj savjet Bonito Oliva je otišao u Modenu i upoznao Emilija Mazzolija koji se odmah stavio na raspolaganje. Izabrani su Francesco Clemente i Sandro Chia, dok su Bagnolija i Salvadorija zamijenili Mimmo Paladino, Enzo Cucchi i Nicola De Maria, slabo poznati mladi konceptualni umjetnici kojima je obećan velik uspjeh, pa i onaj financijski, što se i obistinilo.

Vezano uz to čuvam jedan Bubyjev crtež, vrlo efektan i duhovit, za koji mislim da je i nakon svih ovih godina i dalje interesantan.

Mazzoli je ugostio umjetnike koji su stvorili mnoga djela, uglavnom velikoga formata. Platio je i tiskao katalog s naslovom Gli Artisti Secchi. Na Venecijanskome bijenalu 1980. godine transavangarda je dobila blagoslov i krenula je u svijet. Mazzoli je postao ličnost prisutna u svim svjetskim medijima, zahvaljujući čak i svojoj originalnoj i upadljivoj odjeći,. Prodao je stotine slika, što mu je omogućilo da kupi velik posjed i ostvari snove trgovca, sada poznata i jako bogata. Vrijednost djela je porasla do neba: ogromna ekonomska špekulacija podržana od strane aukcijskih kuća u Londonu i New Yorku.

Clemente i Chia su otišli u Ameriku uz nevjerojatne ugovore, na zračnom terminalu Kennedy u New Yorku dočekala ih je limuzina. Kao potpuna suprotnost mi padaju na pamet brodovi puni siromašnih ljudi, naših predaka iseljenika koji su s kartonskim kovčezima vezanim konopcem danima i danima prelazili ocean. Naši transavangardisti su pak prvi bogati iseljenici, iako bi ih bilo čak pravilnije nazvati „ekonomskim menadžerima umjetnosti“.

S gostoljubivim Emilijem Mazzolijem nikada nisam poslovno surađivala, vezivalo nas je samo prijateljstvo i uzajamno poštovanje. Kad smo Buby i ja posjećivali Beuysa u Düsseldorfu ili u drugim mjestima, prolazili smo kroz Modenu i svraćali Mazzoliju. Popili bi dobar lambrusco popraćen izvrsnim hladnim nareskom od svinjetine, no ako bih s njim razgovarala o Beuysu ili mu nešto predlagala, svojim tipičnim „klaunovskim“ grimasama bi rekao: „Lucrezia, Beuys nije za mene“. Na kraju krajeva bio je iskren, i to sam uvijek poštovala.

Achillea Bonita Olivu ne vidim više kao likovnog kritičara, već kao političara, kao birokrata umjetničkog sistema. Doista, kako možemo definirati birokraciju ako ne kao organizaciju koja ne može ispraviti vlastito ponašanje učenjem iz svojih pogrešaka? Istini za volju treba reći da je za sebe i za povijest talijanske umjetnosti učinio dobar posao u jednom nezaboravnome povijesnom razdoblju, dok su još postajale komunikacija i kulturna razmjena. Preko Bonita Olive su prošli svi danas poznati talijanski umjetnici, ali njegova Ahilova peta je uvijek bio višak ambicije, dominacija nad umjetnicima i nad cijelim sustavom umjetnosti. To objašnjava zašto su mnogi kritičari neuspjeli umjetnici, i baš se toga treba bojati. Bonito Oliva je imao mnogo prijatelja, prošao je stazom „iskoristi i odbaci“. Danas reciklira nekadašnje neprijatelje. U Corriere della Sera od 12. kolovoza 2011. godine, komentirajući moj intervju u kojem kritičare optužujem da su zaboravili njemačkoga Majstora, branio se tvrdnjom da se sjetio Beuysa izložbom Eurasia u Martu u Roveretu. U stvarnosti, samo je iskoristio poznati naslov jednoga Beuysova desetljetnog rada. Šteta, mogao je učiniti toliko više!

Ono što nedostaje mnogim talijanskim kritičarima je intelektualna etika.

Birokratska intuicija Achillea Bonita Olive dosegla je svoj vrhunac sa slavom transavangarde. Danas se sve reciklira, čak i ono s čime se u prošlosti nismo slagali.

Slažem se s Félixom de Azúaom, profesorom estetike iz Barcelone, koji u svome Rječniku umjetnosti – zbirka u režiji Vincenza Tritonea „l’Arte e le Arti” – definira kritičara „stvorenjem nihilizma, osuđenog na održavanje ničega“.

—————————————————————————————–

1 7000 Eichen – 7000 hrastova, projekt J. Beuysa (op. prev.)