Piše: Sven Popović

Vertikalna crtica titra na ekranu i Morseovim kodom mi poručuje da nemam što za reći. Ništa mi nije u stanju u kosti ubrizgati toliko jeze kao prazan papir, makar pikselasti. Odsustnost ritma rečenice, glasnice napregnute, uz ustiju dopire krkljanje. Palim cigaretu, lupkam prstima po stolu, povjetarac pleše sentiš s roletama, primjećujem da je jedna cigareta već gorjela. Palčevima masiram kapke, kad ih opet otvorim prva će se rečenica materijalizirati pomoću krivo adresirane božje providnosti i problema više neće biti.

Ništa.

Ispuhujem dim, ustajem, šećem amo-tamo. Zvoni mobitel. Pale kaže kako je večeras tulum u stanu koji je zapravo studio njegovog prijatelja fotografa. Dobro, kažem, tko će sve biti tamo? Nabraja mi, znam nekoliko imena, samo mi jedno od njih ne ide na živce. Dizajner i stripaš, član uredništva meni dragog časopisa. Nimalo pretenciozan. I što je najvažnije nikada ne bi samoinicijativno počeo pričati o svom radu. Ili još gore, o tome kako je teško stvarati ili o tome kako stvara

Puštam Spitse koji me podsjećaju na Ramonese i legnem na pod. Otpuhujem dim i tepem po podu. Odgovornost i higijenske navike bacim kroz prozor čim sam solo doma. Hodam  gol. Tuširam se isključivo ukoliko idem van. Ne spuštam WC dasku. Jedem isključivo iz lonaca i tava koji se gomilaju u sudoperu. Jedem isključivo tjesteninu i omlete. Sklapam oči. Ispod kapaka mi prolaze raštrkane karavane. Neonske grudi na napaljenoj časnoj sestri, kupole mitskih građevina prekrivene snijegom, školice koje se protežu cijelim kvartom poput labirinta koji nestane nakon prve kiše, pas koji pjeva Needles & Pins od Ramonesa. Otvaram oči. Pada mrak. Gledam na sat. Mogao bih na taj tulum. Pisati neću. Hladan tuš, školice se ispiru, snijeg kopni, časna sestra  je još vlažnija, pas je i dalje ovdje. Blesavo se ceri i maše repom.

Tko je to? – upitam sjenu.
Roky.
Kao Rocky Balboa?
Ne, Roky Erickson.
Njegov pas ima dvije glave.
Ali ne zna pjevati Ramonese.

Našao sam se u gradu. Vožnju autobusom ne pamtim, tijelo me samo nahodi, na vrijeme me obavještava o predmetima koji mi se nalaze na putu i koji predstavljaju neposrednu opasnost mom postojanju. Povjetarac povremeno zapuše zanjiše se nebo, plavo s jedne prašnjavo pomalo isprebijano s druge strane i dodirne nebodere kranove i sve je svijet je nagnut nekako nahero.

Ugledao sam bezvratog mladog zaštitara kako opominje žutobradog skitnicu kako ne smije pušiti u pothodniku. Ugledao sam redove u supermarketu, izlomljene zmije svakodnevnice. U parkovima sam ugledao klempave policajce kako maltretiraju tinejđere koji sviraju gitare i piju pivo, čisto jer nemaju pametnijeg posla. Ugledao sam i kako ti isti Dumbo policajci tjeraju i sakupljača boca. Mogo bih se zakleti kako im je prednji dio hlača bio nabreknut. Ugledao sam i blijedog, boležljivog i podbuhlog Gundulića kako, poput tete iz dječjeg vrtića, za ruku vodi patuljaste Ilirce, pjesnike i prozaike i domoljube, retardiranu djecu nekog prošlog stoljeća. I polako sam počeo hvatati ritam ovog grada, sa svim njegovim sinkopama i nepovezanim melodijama i gledao sam ljude koji su poput mene grozničavo nastojali uhvatiti ritam, uvijek korak previše.

Kupujem butelju crnog vina u trgovini. Vino je dovoljno jeftino da si mogu priuštiti još kutiju cigareta jer noć je duga i često se sprijatelji s jutrom, a dovoljno skupo da ga mogu piti čisto, bez kole. Odlučujem pješice ići do stana iako je to dobrih petnaest minuta hoda. Putem uličnom sviraču, klincu, dajem nešto sitniša. Jer nije svirao Wonderwall. Nešto dalje od njega zaustavlja me plavokosa ženska koja sa sobom tegli hrpu papira s otiskanim stihovima. Kaže kako skuplja novac da objavi zbirku poezije. Pitam je kakve su pjesme, ona kaže da su optimisitčne.

Ne dolazi u obzir, odgovaram joj, ne podnosim optimistične pjesme.

Nakon toga osjećam se loše. Upadam u prvu birtiju, molim ih da mi vadičepom otvore butelju. Naručujem pelin, eksam ga, plaćam ga preostalim novcem.  Otvore mi vino, izlazim, naslanjam se na zid i otpijam gutljaj. Koji sam vrag morao biti tako bezobrazan prema sirotoj djevojci? Prilazim joj opet, kažem kako nemam više novaca ali da može otpiti nekoliko gutljaja samnom. Pristaje. Pijuckamo tako, naslonjeni na zid, pušimo otpuhujemo dim u nebo koje je sad više tamnoplavo nego prašnjavo i isprebijano i povjetarac ga i dalje njiše.

Čime se ti baviš? – pita me.
Pišem.
Što?
Novinske članke i prozu.
Ma daj? Pisac si?
Recimo. Objavljeno mi je samo nekoliko kratkih priča.
Nadam se da će ti sve objaviti.
Također.

Opet joj zaželim sreću i krećem prema stanu. Na vratima me dočekuje Momo, prijatelj dizajner. DISI, ZIZI. Samo me on zove Zizi. Šejtan bi ga znao zašto. Brada mu je još više narasla od zadnjeg puta. Već je pomalo pijan. Grli me i pokazuje mi stan.  Vidim nekolicinu poznatih i iznimno antipatičnih lica. Pisci. Kolege. Jedan me od njih nekom prilikom upitao kako pišem. Obično sjednem i tipkam, kažem mu, uglavnom sam odjeven dok to radim. Pogledao me kombinacijom sažaljenja i čuđenja, kao da sam seoski idiot i počeo je pričati o tome kako si on prije svakog stvaralačkog čina (tako se izrazio, ozbiljno) pusti Milesa Davisa ili Coltranea i kako priguši sva svjetla u sobi. Sjajno, rekao sam mu, idem po još pive. Primjećujem da ima mnogo zgodnih djevojaka. Nijedna ne obraća pažnju na mene. I svi su tako predivno odjeveni, odjeća govori umjesto njih: ja volim Godarda, ja sam pročitao sve što je Kundera ikad napisao, meni je Baldessari bog, Barthes je genije iako se nije mogao ni milimetar odvojiti od majke. Nisam ni ja ništa bolji, samo po nelošem ne tako mladom običaju volim misliti da jesam. Moja odjeća govori da me boli kurac za sve. Na gaćama mi piše sljedeća stvar: izjedaju me hiljade bizarnih i sitnih nesigurnosti. Bitno je, dakle, da me nitko ne vidi u gaćama.

Srećem Paleta i srdačno se grlimo. Nismo se nekoliko mjeseci vidjeli. On je bio zauzet bendom, ja sam bio zauzet pisanjem ili barem traženjem izlika zašto ne pišem onoliko koliko bih trebao. Sjedamo za prozor gdje pogled pada na tračnice i ljude koji nakon pola boce vina izgledaju kao siluete u fotonegativu. Fotografov pas lunja stanom, stalno prilazi Paletu i meni. Mi se, čim nam se približi, pretvaramo u djecu i češkamo ga i ispaljujemo rafale tepanja. Pas me neugodno podsjeća na Rokyja, konstantno me gleda svojim staklenim očima u kojima se cakli gotovo anđeoska ljubav.

Pričamo. S njim često pričam o idejama i velikim projektima. Kaže kako bi volio da pođem s njima na turneju, da je pokrijem kao novinar. Postepeno sam pijaniji i jezik mi se sapliće o zube. Paletu prilazi djevojka. Uskoro mi postaje neugodno i odlazim od njih. Momo mi u prolazu pruža baklju i ja povučem dim. Noge mi više ne pričaju s podom, mozak mi se zalijepio za strop, prsti mi gore. Povlačim još jedan dim, otpijam zadnji gutljaj svog vina i odlučujem kako bi najpametnije bilo prileći. Pronalazim prostoriju s madracem na podu, oko madraca je nekoliko praznih čaša u kojima je, sudeći po pjeni, očito bila piva. Ti ostaci pjene izgledaju kao užasnuta lica, skamenjene žrtve Meduze. Legnem, zažmirim, osjetim kako se mrak širi u mojoj lubanji poput svemira koji ide na sve strane jedna velika mrlja od tinte. Otvaram oči, vidim psa kako isplaženog jezika sjedi prekoputa mene.

Što ti hoćeš? – pitam ga.
Gatati iz pivske pjene.
Hajde onda.
Fasciniraju te riječi koje su neprevedive.
Kakve to veze ima s gatanjem?
Komorebi.
Aha, kužim.
Stvarno?
Ne, ne kužim.
To ti je međuigra sunčeve svjetlosti, granja i lišća.
Izlomljeno nebo. Dobro, kontam. Što sad?
Stalno ćeš gledati to nebo i postepeno shvaćati kako je sve udaljenije.
Dalje?
Iktsuarpok.
Aha.
Znaš li što je to?
Što ti misliš?
To je osjećaj iščekivanja zbog kojeg stalno gledaš kroz prozor ili prema vratima očekujući da će netko doći.
Okej, što s tim?
I to će te proganjati.
I? Hoće li se išta pojaviti?
Ponekad. Bitna je izdržljivost.
A što je s ljubavlju, srećom i tim astro-sranjima?
Zaista misliš da to mogu vidjeti u pivskoj pjeni?
Što ja znam?
Slobodno si nožem ureži dulje linije u dlanove ako misliš da će to rezultirati povoljnom zvjezdanom geometrijom.
Ličim li ti na Corta?
Volio bi to, zar ne?
Ponekad. Jel’ to sve?
Laku noć.
Hvala.

Nisam siguran zašto sam rekao ‘hvala’. Pas je odšetao. Zažmirio sam. Svemir se i dalje širio.