Povratak u zavičaj

Povratak u zavičaj jednak je odlasku na neodređenu planinsku čuku, neki zaboravljen šumski klanac, izlokan vodom, od ranog proljeća, gdje niče zaboravljeno polje tu ispred mene, kao za mene.

Iskrivljeno grobljansko kamenje proviruje, zanijemili ostaci onog što u drači niče iz grobova prošlosti, buja visoko drveće, zamiče sa onim zadnjim mojim ispranim prizorom još iz rane mladosti.

Kao da čujem onog drugog iz sebe: “To je tvoje, to je nepoznato ime i prezime tvoje, to nitko više neće, to je tvoje!“ Osušena, divlja i mirisna trava koreografija je što se povija ispred ovog nezabilježenog kadra. Odustaje molitva od mene ta fiktivna tlapnja mojih svojatanja.

Odlazak u zavičaj jednak je odlasku u tuđu kuću prepunu ljudi, koji u sred nekog veselja odjednom ispred ukočenog mene umuknu. Samo se žare cigarete i crvenih očiju od smijanja gledaju u mene znojnih lica. Muče svi samo srce moje drsko ritmom udara.

Odlazak u zavičaj i na mjesta gdje vode iste one iz sjećanja nepoznate sada staze i aleje, iste klupe i urezane znakove na njima čitam kao ne moje. Falsifikati, bižuterije, uspomene trljam i stežem ih među prstima i osjećam da nisu više moje. Odlazak sa ovog mjesta jednak je mom dolasku, nepoznat zamjenjljiv, indiferenta