PISMO ZA DARKA

Darko Biljanović (18. 03. 1965- 14. 02. 2014)

Darko,

prijatelju, ti i ja smo se poznavali točno onoliko koliko smo se poznavali. To je bilo dovoljno, to je bilo puno, to je učinilo mnogo. Za mene je. Dopuštam si nazivati te svojim prijateljem, i znam da si imao puno prijatelja i poznanika, ali moja jasna i precizna računica daje mi rezultat koji kaže:
Darko bi, iako sigurno lakše i u manje koraka, došao do istog rezultata.
Probio se kroz sve naše nepoznanice, jer nema te nepoznanice koja se ne da učiniti poznanicom, tako sam se barem osjećao što se tiče nas dvojice.
Možda se i varam u ovoj zadnjoj tvrdnji, no svaki matematičar, čuo sam to negdje, dobro zna da obično računanje nema nikakve dublje veze s matematikom. Pa smo, eto, na taj način došli do zaključka da je naše poznanstvo i prijateljstvo i drugarstvo bila jedna jednostavna formula prepoznavanja svega nam jasnog, očitog i poznatog u nam i oko nas, u to malo vremena, a moglo se raditi i ocijelom životu, bilo tvojem, bilo mojem, uz sve riješene razlike i sličnosti u razumijevanju svega što se desilo – i upravo to je to naše prijateljstvo, jedno razumijevanje.
Pa neka svi oni zabludnici, a znam koliko ih je bilo oko tebe, neka ostanu sa svojim svjesnim i namjernim zabludama, samo neka je njima vječito im Nebo u ruci i zadrta kalkulacija pokvarenog im kalkulatora u glumljenom razumijevanju prostih činjenica i nezdravom razumu. Neka.
Nikada nisi spavao u ovom životu, prijatelju, toliko isto znam, a da mi nisi niti rekao, niti si htio, niti smatrao potrebnim naglašavati tu samorazumljivu potrebu, ma niti onaj zadnji put kada smo zajedno sjedili za stolom i stigli kratko razgovarati, dovoljno dugo kao i uvijek kada bismo se sreli, i namjerno ću reći, unatoč izgledima – nebrojeno puta.
I tko god misli da sada spavaš, da sada konačno spavaš, da se odmaraš, mogu mu samo precizno poručiti: Darko ne spava.
Ne spava na ovoj zemlji, ne spava po nikakvom nebu.
I neću spavati po nikakvoj zemlji ni po nikakvom nebu, biti ću ovdje, biti ću prisutan, ja sam prisutan.
I samo neka se piše i čita o tvojem životu, o tvojim teškim pobjedama, o teškim, bolesnim i lijepim trenucima, neka se i smije i plače, neka zaključuju svoje ocjene i brane svoje rezultate, i neka uvode nove nepoznanice tamo gdje nepozanica nema i nikada ih nije bilo, ni najmanje me sve to ne zanima, neka spavaju na zemlji i na svojem Nebu,
ja ću samo napisati, tek napisati, sebi reći:
Hvala za ovog Darka, hvala za prijatelja, za čovjeka koji me činio dodatno budnim, koji me čini još više prisutnim. Ovdje i sada, gdje jesmo, točno onakvi kakvi jesmo, sve dok jesmo. Više od toga nije potrebno.
Pozdrav, prijatelju, do ove subote, rekao si javiti se, pa da idemo nekamo.
Ti znaš kamo, ja već slijedim, budan, prisutan. Ne sumnjam da će biti zanimljivo. Zdravstvuj!
Tvoj drug, Kruno Čudina