Piše: Edit Glavurtić

U to sam se uvjerila jučer dok sam se puna kiše vraćala kući privijajući na grudi stručak zumbula, i zbirku pjesama sa posvetom meni osobno, ispisanu rukom gospođe Božice Jelušić. Sve se slilo u jedno, šumna kišna zavjesa, sladak miris omiljenog cvijeća, riječi u meni, oko mene, i ja u njima, riječi koje su ostale odjekivati, zvonke i duboke, kao brujanje velikog crkvenog zvona.

Ispuniše me do vrha nekom svečanom vedrinom, i tako, klizeći kroz gradsku gužvu i oblačna lica, shvatih koliko je važno da govore oni koji imaju što za reći.

Prometeji, magovi riječi, oni koji prenose poruke, s lakoćom brišu granice između dubokog i visokog, plivaju onamo gdje drugi ne smiju, i Tajnu prevode u riječi razumljive svakom tko umije slušati.

O, da, svijetu su potrebni Pjesnici. Da odijele važno od sporednog, i riječima kao kistom označe one svijetle prelaze u nama, u kojima ponekad spava ono naše nerazumljivo, koje prava riječ može dozvati u životi, duboko mijenjajući spavača. Neka govore oni koji imaju što reći, neka nam kažu tko smo, neka nad nama rašire ljepotu kao kišobran ispod kog se čovjek može sakriti kad banalno lice svijeta postane nepodnošljivo.

Sve je to svjetlucalo oko mene jučer u kapima kiše i zvucima grada, dok sam se vraćala kući, puna do vrha, noseći sobom susret u kom sam stajala najbliže Izvoru, u počast ruci koja mi je pružila najdraže proljetno cvijeće, svaki ću zumbul zvati njenim imenom.