Piše: Romano Bolković

Imam veliki problem: iako među novinarima nemam puno prijatelja, to jest moji prijatelji, s kojima sam tridesetak i više godina, drukčijih su zvanja i zanimanja, mnoge naše novinare silno cijenim. Štoviše, mislim, čitajući njihove rasprave po Faceu, da sam ja jedan od rijetkih koji misli da Hrvatska ima cijeli niz dobrih novinara. Ja, naime, mogu kazati da je netko dobar u svome poslu iako se s njime nikako ne slažem: ne tepam sebi, naprosto se tako vladam, jer, ne smeta me izrazitost, valjda zato jer i sam trpim u ovoj zemlji koja takve ljude ne podnosti, egalitarističkoj zemljici koja za glavu skraćuje tko god strši, pa se nekako solidariziram s pametnima i uspješnima, bez ozbira na denominacije.

I, tu počinje moj problem, koji sam jednom, jednom drugom HND-u, ne ovome dragog čovjeka Duke, u nekoj nesretnoj zgodi ovako opisao u pismu tadašnjem predsjedniku toga društva:

Gombrowiczu je, kaže Kundera, “došla na um jedna koliko šaljiva toliko genijalna zamisao. Težina našega jastva, zavisi od količine pučanstva na planeti. Tako je Demokrit predstavljao četiristomilijunti dio čovječanstva, Brahms milijarditi, sam Gombrowicz dvijemilijarditi. Sa stajališta ove aritmetike, težina proustovskog beskraja, težina jednoga jastva, unutarnjega života jednoga jastva, postaje sve laganija. A u ovome trku prema lakoći mi smo prešli kobnu granicu.”

Čitajući ove retke, meni na pamet pada jedna jednako šaljiva, a ne manje genijalna zamisao: Osobna pamet hrvatskog građana zavisi od količine građana na okupu. Recimo novinari: pričajući s hrvatskim novinarima ponaosob, redovito bih se oduševljavao njihovom briljantnošću; iz nekog nepoznatog razloga, na redakcijskim kolegijima ti bi se isti ljudi transformirali u notorne idiote, čija je stupidnost bila upravno razmjerna broju članova kolegija. Ako pretpostavimo da je Hrvatsko novinarsko društvo maksimalan broj hrvatskih novinara na okupu, onda je sasvim shvatljivo zašto ja nisam član HND-a: u ovome trku prema ludosti, vi ste prešli kobnu granicu.