Piše: Silvija Šesto

U ljeto 2012. gospođa Vlatka probudila se nekako istovremeno kad i njena kćer. nakon čudne tišine u kojoj je odzvanjao samo zvuk trenja čajne žličice o porculansku šalicu kćer je rekla:
– Mama, pogledaj! – i pokazala je crveni oblutak na lijevoj nadlaktici.
– Zanimljivo – dodala je majka i pokazala isti oblutak na svojoj ruci.

Duboko u duši, pribojavajući se daljnjih govorancija, gospođa Vlatka je znala kako je počelo. Kako je to zapravo onaj smak svijeta koji, kao predmet svekolikih ljudskih opservacija, gradi. Doslovno sve ljudske djelatnosti nepovezane s materijalnim, prolaznim.

Gospođa Vlatka je svjesna trenutne faze intenzivnog. Da, po prvi put to može reći bez razmišljanja o posljedicama svojih riječi. Osjećaj blaženstva koji je stizao od tog jutra kao lijek propisan u malim dozama, pa sve većim. Jer tijelo je slabo. Jer tijelo je sklono privikavanju.

– Lako je otvoriti vrata izvana. Otvoriti vrata iznutra vrlom novom svijetu, biti pravi domaćin zasluga je koju riječi nisu u stanju opisati – tiho je rekla kćer, dodirujući majčino rame toplinom sretne maternice.