Piše: Krešo GalovićFotografija: Sanja Pilić i Maja Milčec

Jedan od većih problema u Hrvatskoj je nepostojanje nečeg, što bi mogli nazvati, planom gospodarenja kulturnom baštinom. U tom su kontekstu ključni razvojno-revitalizacijski programi kojima je cilj određeni pojedinačni zapušteni spomenik kulture (npr. zgrada Badela kraj Kvaternikova trga), zapušteni zaštićeni kompleks (npr. Paromlina) ili gradski predjel (npr. Ilica od Jelačićeva trga do Britanca) ne samo kvalitetno obnoviti, već ga učiniti i ekonomski samoodrživim i profitabilnim.

To znači, da kvalitetnim razvojno-revitalizacijskim programom u javno-privatnom partnerstvu i planom gospodarenja spomenik kulture više nije samo „vreća bez dna“ u koju ulažemo sredstva bez ikakvog pozitivnog feedbacka ili još gore ne poduzimamo ništa i on nam pred nosom propada (a mi se pri tome malograđanski i s visoka snebivamo nad njegovom tragičnom sudbinom), već on postaje gospodarskim čimbenikom- što znači da ulaganjem u njegovu revitalizaciju i planom gospodarenja on počinje pridonositi gospodarskom razvoju, kvaliteti kulturne ponude, poticanju turizma, otvaranju novih radnih mjesta te u konačnici i unapređenju života lokalne zajednice.

Dakako, tu ne govorimo o diznilendizaciji koja se provodi u Dubrovniku ili banalizaciji poput Sparove trgovine u zgradi Glavne pošte u Jurišićevoj ulici, a koja je jednako „palanački“ banalna poput šatora na Jelačićevu trgu.

Hrvatska u kontekstu samoodrživih revitalizacijsko-razvojnih programa kasni za svjetskim kretanjima dvadesetak godina- naši se konzervatori i veliki autoriteti struke uglavnom na sam spomen ovih programa snebivaju ili ih komentiraju s podsmijehom. Osobno sam se upoznao s metodologijom provođenja jednog takvog programa (kroz tri različita modela) u Seattleu- revitalizacija gradskog bloka u blizini Pioneer Place parka između 3. i 4. avenije s potezom atraktivnih umjetničkih galerija, atelijera, restorana etc.(http://www.4culture.org), revitalizacija zemljišta nekadašnjeg naftnog terminala i njegovo uređenje u atraktivan Olympic Sculpture Park (http://www.weissmanfredi.com) Seattle Art Museuma (SAM), te prenamjena i revitalizacija lučkog prostora nekadašnjeg mornaričkog centra za obuku rezervista na obali Lake Uniona u jednan od trenutno najatraktivnijim muzeja u USA- Museum of History and Industry (MOHAI) (http://www.mohai.org).

Riječ je o projektima koji su kvalitetnom i dugoročnom razvojnom politikom države Washington i grada Seattlea, planom gospodarenja, poreznim olakšicama, javno-privatnim partnerstvom itd., ove, do prije dvadesetak godina degradirane prostore, učinili danas najatraktivnijm gradskim prostorima, ekonomski samoodrživim i koji su se u konačnici pozitivno odrazili i na čitavu zajednicu.