Kad glava ti se skotrlja
ispod dna života
i usta se otvore
za nečujni uzdisaj
jezik se pametno pomalja
da zemlji poliže rane.
Melemom svojim drveće leči
mahovinom svojom kamen u toplo zavija
blagošću svojom more smiruje slano.
Kao pojas kontinente obavija.
Kada se naskita
vraća se svom korenju
mudrošću obogaćen u večnom smirenju
da bi poćutao
na hebrejskom
na jermenskom
il na makedonskom.
Svejedno, ljubavi moja,
na svim jezicima jezik jednako ćuti.
Tako i ćutanje svoje prećutkuje.

