Piše: Romano Bolković

Htio sam napisati: Split je težak grad., ali sam odmah shvatio da patetiziram; točno je kazati: Split je sjajno mjesto! Jedini grad u Hrvatskoj u kojemu ljudi, nastrani doduše, imaju smisla za humor, štoviše, za onu vrst humora koju Englezi nazivaju practical joke: šalu koja podrazumijeva žrtvu, nasamarenoga koji ismijan mora otrpjeti i poniženje, ne samo podsmijeh. Prank, rekli bi.

Najslavniji primjer takve šale čuveni je slučaj Caruso: lokalni redikul Splićanin koji je umislio da se duša Enrica Carusa uselila u njega dobija poziv za nastup u New Yorku: sugrađani su ga u tisućama ispratili na Rivi, na brodu ga pogostili kao najveću zvijezdu te ga iskrcali u Sjevernoj luci. Jasno, čovjeka nakon takvog ismijavanja od suicida spašava jedino ludost, koja ga i kvalificira kao redikula.

To je i naravnoučenje: “Tamo gdje je opasnost raste također ono spasonosno” (Hölderlin, Heidegger).
Prefiguracije je tog slučaja case Panta: lokalnoga su soboslikara uvjerili da je slikar, umjetnik, organizirali mu po Splitu prodajne izložbe, čak i kupovali slike za značajne svote DM, da bi ga poslali s Marinkom Božićem u Zagreb i dalje uvjerenoga u artističku misiju, zbog koje je skončao u nekoj ubožnici, kažu mi, sasvim zaboravljen, bolestan i sam.

Jedan moj prijatelj pričao mi je sjajnu zgodu: njihovog prijatelja, lokalnog direktora neke firme koji se kuravao sa sekretaricom, nakon saobraćajne nesreće u nesvijesti je Hitna otpremila u bolnicu; prijatelj liječnik javio im je stanje unesrećenoga, ovi su se brzo iznazivali, iskordinirali, i obučeni u zimsku odjeću posjeli oko prijateljeve bolesničke postelje. Kad se osvijestio, počeli su zahvaljivati dragome Bogu što se nakon 6 mjeseci kome probudio, ljubili ga, grlili, i pustili ga da sam primjeti kako su odjeveni zimski toplo. Jadnik, uvjeren da je pola godine bio u komi nije ni slutio da najgore tek dolazi: jedan od prijatelja rekao mu je tipičnosplitski: Ajde, jebi mater, ustani, ona tvoja kurbeština ima za rodit a ti se ovdi izležavaš! Da ne duljim, objanili su mu da je njegova tajnica u blaženom stanju, da je on sretan otac, i tako razdragani ostavili su ga samog da cijelu noć vjeruje kako je nakon šestomjesečne kome dočekao i radosnu vijest! Veselo, nije li?

U tom smislu, kažu, valja shvatiti i ovu šalu s govnima. Mislim na kantu fekalija koju su izručili na glavu Ante Tomića. Denis misli da je neki govnar na sirotog pisca sručio hamper dreka jer je to “tipično za moj rodni grad: pismeni ljudi ondje su omrznuti, nepoželjni.” Ne bih rekao da je Denis u pravu: Tomića nisu fekalizirali zbog toga jer piše, nego zbog toga što piše. Da su ga zasuli govnima kao pismenu osobu, to bi spadalo u Split: pismeni su tamo redikuli, pisac je pisar=očalinko, ergo henikepirana osoba. Zasuli su ga iz ideoloških razloga, ne iz okrutne šale svojstvene tome kraju: mediteranskog humora nema bez malicije, a ovdje u malicioznosti nema humora. Ovdje nije ništa šaljivo ni smiješno. Ovo je sve hrpa govana, i ono što je tu najstrašnije jest nijekanje samog Ante Tomića ali ne kao pisca, nego kao čovjeka: on je tu kao osoba nevažan, tu su važni njegovi stavovi, njegov svjetonazor, njegove ideje – kad to govorim, govorim o motrištu, foekalizaciji atentatora, ne nužno našoj perspektivi – u ime kojih njega kao čovjeka treba poništiti do razine govna, uniziti kao ono što treba odstraniti, kao ništariju koju valja uništiti, jer nam se, naprosto, to što Tomić misli pa piše – ne sviđa.

I meni se često to što Tomić na briljantan način zapisuje nimalo ne sviđa. Ali, to što Tomić na briljantan način piše, sviđa mi se do te mjere da mi na pamet ne pada kazati o ovom spljetskom govnaru išta drugo no: smeće fašističko. Zašto sada opet fašističko?

Nažalost, zato jer to je to: vidite, kad imate posla s ideologijom za koju je drugi prepreka, fizička prepreka koju valja odstraniti, odmah znadete da imate posla s totalitarnom sviješću. Zato je drugi drukčije misli no ja, trebalo bi ga fizički uništiti: simbolički akt toga U-ništenja, svođenje je Tomića na ništa – na ekskrement. Ono što organizam izbacuje kao suvišno. Organizam koji je nacija, suvišno koje je izrod.

To je poruka ovog otužnog happeninga, koji se samo slučajno dogodio u Splitu.

U obranu splitskoga duha i duhovitosti, valja nam zapaziti da ovdje Tomić nije nastradao kao redikul. Stradao je jednostavno jer je – karakter. Razlika je nepremostiva.