Piše: Denis Kuljiš

Nije me odavna – godinama – tako impresionirala, zapravo potresla jedna knjiga kao novo djelo Simona Sebaga Montefiorea, profesora na Cambridgeu, autora povjesnih djela i romana, (bestselera poput “Sašenjke”) te muža ludo uspješne spisateljice boljih ljubića Sante S. M. koju je moja žena jednom intervjuirala… I on je, uostalom, bio u Zagrebu, na promociji svoje knjige kod “Pofila”.

Stvar nije u temi, nego u autoru. Obitelj Montefiore osnovala je moderni, cionistički Jeruzalem, a Rotchildovi su tek njihov siromašniji i manje poznati ogranak. Ono što je kod SSM fantastično jest kako se on u svojoj historičarskoj i kozmopolitskoj viziji izdigao iznad teme, grada i vlastitog naroda. Da ne znaš tko je pisao, gotovo bi povjerovao da je djelo nekog obrazovanog kozmopolitskog Arapina – dvije arapske jeruzalemske dinastije, Našišibi i Nusejba, pravi su junaci modernog razdoblja gradske historije, a uz njih, Vasif Džavharijah, svirač laute, njegov glavni memoarski izvor s kojim se najdublje artistički identificira. Simon nije ni judejski, ni kršćanski, ni turski, ni britanski, ni američki zagovornik, ali svi junaci iz tih kultura, privlače njegov zadivljeni pogled i u njemu nalaze pouzdanog interpreta najboljih svojih svojstava u priči o prekletstvu jednog grada koji je imao tu nečuvenu nesreću da se ondje pojavi prorok koji već 2000 godina, od svih obožavan i posvajan, onemogućuje stvaranje tolerantnog, inkluzivnog društva.

Ni posvjedočena pojava Sotone ne bi izazvala takvu pošast, netrpeljivost, klanje, rat do istrage, vječite ciklične sukobe u kojima je sagorjelo nevjerojatno mnoštvo zaista izuzetnih ljudi, nezaobilaznih povijesnih likova…

Nema toga cara, kralja, vizionara, genija, velikog vođe, mislioca i književnika iz zapadnog kruga i s mističnog Bliskog istoka koji toj tragediji nije dao prilog svojim najplemenitijim nastojanjima. Osim, možda, Flauberta, čiji cinizam zaista zaslužuje pažnju: “Izlazeći na gradsku kapiju, nisam odolio da ispustim glasni prdac prema toj hrpi odvratnih rušvina”, primjećuje nakon što je zadovoljno pribilježio da je proveo noć s pet židovskih kurvi te da je “svršio četiri puta”. Kad netko ovako ispriča balkansku povijest, znat ćemo da smo se približili kulturnim obzorima suvremenog svijeta. Ali, mislim da bi to mogao jedino netko kao SSM s njegovom herojskom akribijom i nepojmljivim poznavanjem jezika.

Mogao je, možda i Noel Malcolm, njegov kembriški kolega (“Bosnia”, “Kosovo”), koji je svladao sve za Balkan važne jezike, velike i domaće, ali našim temama on se bavio samo da se afirmira, kako bi, izbran za redovnog profesora, mogao raditi jedino na svom glavnom životnom interesu: proučavanju Hobbesa.

Ali, tu je još i Montefiore. Za njega ništa nije nedostižno. Ima 49 godina, napisao je 9 povijesnih djela, 4 romana, te scenarije za dvije tv-serije (“Bizant”, “Jeruzalem”). Sad bismo svi trebali šaptati – Beograd, Beč, Balkan, Sarajevo, Solun, Dioklecijan, Sulejman Veličanstveni, Petar Zrinski, Josip II, Omer paša Latas, Mustafa Kemal, Ferdinand, Tito…

Inače, SSM nije neki socijalni autist, dosadni profesorčić. Devedesetih, nudili su mu krunu Velike kneževine Litve. Privatno se druži s princom Charlesom, Davidom Cameronom i – Koo Stark.