Piše: Denis Kuljiš

MAĐARI NE ODLAZE: “Otkrivamo tajni dokument – Rusi dolaze, žele stvoriti naftnu megakompaniju”, piše “Večernji list”. Medijska priča o Ini koja se pojavljuje bez ikakvog jasnog izvora na ruskoj strani, gdje bi svaku takvu kombinaciju da je imaju, dobro krili, onako kao samo to Rusi umiju, izašla je prvo u “Jutarnjem listu”, a zatim u “Večernjem”, pa je očito kako je pušta MOL. Uostalom, prvi je o tome pisao Mladen Pleše, koji je stalno donosio ekskluzive iz mađarskoga sjedišta kompanije, a ondje, čini se, zapravo žele onemogućiti rusku akviziciju udjela koji su sami stavili na prodaju! Stoga se transakciji o kojoj zasada nema ni govora, pripisuje nekakve dalekosežne strateške ili financijske reperkusije, pa pobuđuje nervoza u hrvatskoj javnosti i oprez aktera u europskom političkom prostoru.

U Budimpešti, zapravo, rade na tome da se prodaja INA-e spriječi. Grade se da prodaju, te istodobno čine sve da je otežaju i, u svari, ne žele odstupiti kontrolni paket nekom realnom kupcu. Dva su bloka koji kod njih o tome odlučuju – prvo, mađarski oligarsi na želu s Hernadyjem, vlasnici većinskog udjela, koji traže velik novac, ali u načelu nisu protiv prodaje ako se zajamči da će biti obustavljen Zsoltov progon (kao da je to u Hrvatskoj lako ili moguće zajamčiti, pošto ovdje političko-financijski kompleks vlast nema u džepu kao što je ima u Mađarskoj). Drugo, tu je sama mađarska država – njoj prodaja uopće ne odgovara, ni politički ni ekonomski.

Prilikom prodaje dobili bi zanemariv iznos za svojih 25%, a percepcija domaće javnosti, koja očekuje ekspanzivnu ekonomsku politiku i, uopće, snažnu mađarsku prisutnost u regiji, bila bi u slučaju prodaje, krajnje nepovoljna. Stoga vladini i politički krugovi teže da se zadrži dominantna poziciju u INA-i to će pokušati ostvariti tako da je stave na prodaju, dokažu da je nemoguće pronaći realnog kupca pa zatim forsirati dogovor s hrvatskom vladom, koji bi im omogućio da konsolidiraju svoja upravljačka prava, vjerojatno već tajno stečena kupnjom dionica na slobodnom tržištu, preko nekih nevidljivih partnera. Činjenica da je ova hrvatska vlada pokazala spremnost da svoj udio u INA-i zaista proda, bila je šokantna za mađarske kombinatore, koji su prema dosadašnjem iskustvu mislili da se uvijek mogu osloniti na pohlepu utjecajnih ljudi u Zagrebu.

Činjenica da im nije ponuđena neka ponuda ispod stola, ovu hrvatsku vladu u njihovim očima diskvalificira kao partnera. MOL naime njima treba vlast koja će, kao Sanaderova, glumiti interes za upravljanje kompanijom, a zapravo dopustiti – u zamjenu za neki manji novac po privatnim računima – da se portfelj dalje obezvređuje i ta nekoć moćna nacionalna naftna kompanija pretvara u beznačajni satelit budimpeštanske centrale.

Tu je još jedan element – budući da je nemoguće ovakav sporazum nametnuti sadašnjoj vladi, možda će se moći sljedećoj, što znači da treba zavlačiti, izmišljati nesavladive prepreke i pritom pokušati održati kontakt s ljudima iz prošle vlade, koji mogu ući u sljedeću – a oni su se pokazali dovoljno kooperativnima. Tko se preporučuje kao idući partner, lako ćemo uočiti čitajući novine. Poslije novinske pripreme s tim pričama o navodnom velikom ruskom interesu, koji su iz Moskve zanijekali ljudi koji sudjeluju u odlukama što se donose u Kremlju – a njihove izjave donio je upravo Mladen Pleše – slijedi izjava lika koji će se preporučiti tezom o “nacionalnom interesu”. Nacionalnom interesu da se INA ne proda, nego nastavi vožnja u dvokolici kojom upravlja Hernady.

Dakle, kao što reče Don Corleone svome sinu na samrtnoj postelji: “Izdajnik je onaj tko ti predloži sastanak na neutralnom terenu!” Kao ilustraciju nudim relikvijar desne ruke prvog mađarskog kralja Sv. Stjepana. Od 13. stoljeća, nalazila se u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, a onda se odjednom pojavila  1945. – u Budimpešti. Ta svetačka misterija nije nikad dobro istražena. Poslije sedam stoljeća te nakon rata koji je Mađarska izgubila boreći se na Hitlerovoj strani, iz grada koji su kontrolirali pobjedonosni partizani, neki anonimni fratar odnosi je prelazeći pola zaraćenoga Balkana u grad koji je upravo okupirala Crvena armija. A što je dotle radila Ozna?