Gospodine Ilija,

nešto je tvoje ostalo u meni, nešto je tvoje stalno u meni. Odavno više ne moram brinuti kako ću te osloviti, iako, moram biti pošten i kazati da nikada nisi tako nešto od mene niti tražio. Ali i neizgovoreno se osjećalo izgovorenim u tvojem prisustvu. Zato sam se našalio malo s ovim ‘Gospodine Ilija’, ja te nikada nisam zvao niti dedom. Nije bilo potrebe za tako nečim. Dobro, možda i jesam, ponekad, ali, iskreno, uopće se ne sjećam. Baš kao što se tebe ne mogu sjećati tek kao svojeg djeda. Samo tvoje pojave, tog dostojanstvenog stava koji nema veze s ponosom; ponos je preslaba riječ, lako ju je zloporabiti, ne ide dovoljno u radikalno, u srž.

Vidiš, pisao sam ovih dana svojem ocu, i mogu da ti kažem da se njegovog glasa nisam i ne mogu sjetiti, dok mi je tvoj ostao, posve jasno ga mogu čuti. Ti si pjevao. Ti si bio bećar, a to ti je, Ilija moj, naša riječ, ona libanonske krvi, došla nam u dolinu Bekaa iz Irana, i ne tako davno. Nisi znao ništa o tome, ali to je naša koža, to je tvoj komšija gore na sjeveru koji je volu odgrizao uho jer ga životinja nije slušala, to je naša glazba, to su naše zarasle staze, to je naš bijes spram nepravde, to je naš dojam koji i pogriješi, koji i prizna svoju pogrešku, ali i dah koji kaže:  ”Nikada ne možemo biti poniženi!”

Što li je to od tebe u meni, Ilija? Da se još i danas mogu lakoćom povezati s tobom, što to čami u meni, što osim svih ovih sličnosti koje ti kažem da su ovdje, da su ja, da su mi u krvi, kako to narod kaže. Ljudi kažu tako: to ti je u krvi, a ja se ne sporim s ljudima, jedino još s ovima od danas, i kako bi li se sramotno osjetio da to vidiš, kako povrijeđeno da to čuješ, da nas vidiš bez dostojanstva, bez identiteta, ne mogu to niti opisati, ni sam ne vjerujem gledajući te ljude od danas, kako mirno u redu čekaju na odstrel, koliko im se još glave mogu pognuti, koliko ova djeca još mogu imati nepoštovanja. I ja sam, ne mogu to poreći, oni. Ali, nešto je u meni. I ne da mi da to ikada prihvatim do kraja, i znam da neću, ne mogu.

Nisi meni pričao, bio sam premali, ali znam kako ti se prva žena, još tamo gore na sjeveru, trudna bacila u bunar, ubila i sebe i vaše dijete. Vidiš, Ilija moj, tako danas ubijaju djecu svakoga dana, svakoga trenutka, u bunare i jame ih bacaju, očne kapke im lijepe na ekrane, uši im pune nesnosnom bukom, da vide i čuju kontrolirane laži o ovome životu. Da ne misle svojom glavom, znaš, da im bića njihova ograniče, da ih ponize, da budu njihove funkcije, svaka zasebna duša sužena u svojoj tamnici. Dobro da te nema, Ilija moj, dobro da nisi ovdje, nikome i s nikime ne bismo imali pjevati. I rijetki su ti još ljubazni, rijetki se znaju fino ponašati.

Što je to u meni od tebe? Zašto ne mogu da se pomirim s ovim svijetom, pa ma što god već gadovi činili, a znajući da ne mogu puno, ako i išta učiniti, što me to drži da uopće više osjećam, što mi u sjećanja priziva onaj tvoj udarac, jedan jedini kojime si mogao čovjeka usmrtiti. U policiji si to naučio, a znam i da si kasnije na crno vozio ljude, radije bio crni vozač, radije nego uniforma u čijem rukavu je ruka koja može ubiti. Bolje da te odavno nema. Bolje da me nije bilo dok si bio u uniformi, bolje da si umro prije nego si me naučio previše, ali bijes me uhvati samo kada vidim, samo svakoga dana, svakoga trenutka, ali svejedno uniformu neće na meni nikada vidjeti.

Moje dostojanstvo je jedina uniforma koju bih ikada mogao nositi. To si me ti naučio, naučio tek pokazavši mi to svojim životom, kojega sam bio dio i o kojemu sam saznao. Teška je ovo neka narav naša, Ilija moj.

Sada i ja sjedim sam na večeri, odem i ja ponekad u neku gostionu, u neku klet, u kafanu, ako je išta od svega toga više takvo kakvim se naziva.

Nije, ali sjedim tamo sam, i opet i uvijek me uhvati taj osjećaj tebe u meni.

Pa gledam. I smijem se, rijetko i jedva primjetno. Sjetim se kada si umirao. Tamo u onoj bolnici, uvijek u toj istoj, na brijegu gore, u ovome gradu, daleko je to od naše doline, daleko je i od tvojeg sjevera na granici.

Sjećam se kada si nazvao svoju kćer. Odjednom, oko podneva je to moglo biti, neka dođe po tebe u bolnicu i odvede te do brijačnice, da te obriju i urede ti kosu, donijela ti je i odijelo, i onda ste zajedno otišli dolje do brijača. A smio van nisi. A smio više ništa nisi. A požutio si. A jedva si hodao. I išli ste ulicom. I došli ste do ulaza. A otvorio si vrata. A srušio si se. Pao s nogu u smrt. Plakao sam i pjevao te večeri. Nisam imao niti deset godina. Pa si mislim: zar ovi od danas, ovi otimači pjesme, ovi tamničari djece, zar ovi plaćenici, bijednici prodani, zar oni mogu da nam uzmu dostojanstvo? Pa ni život sam nam to nije mogao učiniti, kako bi tek oni uspjeli u tome, i smijem se. Neka rade svoje, a ja radim da kada jednom padnem – da padnem s nogu. I nisam bijesan i nisam u strahu.

Da što li je to od tebe u meni, jadnog li pitanja. Odgovor je jedan: ”Nikada ne možemo biti poniženi!”

tvoj unuk Kruno, kojemu si ime nadjenuo