SJEVERNA VENECIJA

znate li što je paradoks
pred kojim nauka ostaje nijema
kaže mi prelijepa arheologinja iz danske
u bašti visočkog restorana
koji se zove hollywood
primijetili ste da sam zanijemio
kad sam vas vidio, kažem
i ona se smije na trenutak
zaboravljajući visočku piramidu sunca
čiju tajnu otkrivamo

…

osciloskopi pokazuju
jako energetsko zračenje
između dvadeset šest i trideset megaherca
kaže potom ozbiljna
ne videći da protiču dani, svanuća i noći
sa svakim njenim treptajem
i ja kažem kako me to nimalo ne čudi
gledajući mali razmak između njenih sjekutića
koji u kratkim stankama
između riječi nalije jezikom
i ne radi se niti o jednom
poznatom izvoru energije
ali znate li gdje prestaje mogućnost
svakog logičnog objašnjenja
gdje nauka doslovno ostaje nijema
pita me, podižući ponovo osciloskop uvis

i dok energija postaje sve jača
ljeto je, kažem, ljeto je i vrhovi njenih bradavica
zajedno sa visočkom piramidom
kao da proviruju nekoga na nebu

ne sjećam se više ničega, te noći
trenutka kad je zažmurila
da je poljubim,svanuće je gorjelo
i nismo više mogli od svjetla
sakriti oči

(i javila se tek poslije iz sjeverne venecije
u kojoj sam nekad godinama živio
tražeći nešto sitno što je zaboravila
i da joj kažem nešto o sebi

tražeći riječi kroz čije sjene prolazimo
živim sada na sjeverozapadnoj padini
visočke piramide sunca koja ne postoji
i znam da će neko jednoga dana
ugledati rijeku izmišljenu da teče
u jednom od stihova gdje sagradih kuću
svijet kao skulpturu sopstvene sjene
koji stvorih pod svjetlom
iz njenih očiju)

(Slikovnost: Vlasta Delimar)