Piše: Filip Mursel Begović

Čitavo djetinjstvo slušao sam Paca de Luciu. Zapravo, čim pogledam omot ploče Almoraima sjetim se djetinjstva. Paco je bio jedan od glazbenika oko kojega nije bilo spora između majke i oca. Onako, na prvu, po sjećanju – U istoj kategoriji bili su Joe Pass i John Mclaughlin, a od grupa King Crimsoni.

Naime, majka je u kuću unijela ploče Pink Floyda, Rolling Stonesa, Doorsa, Fairport Conventiona… a otac Beatlesa, Creedence Clearwather Revivala, B.B. Kinga… Stari je uvijek smatrao da je Bob Dylan obično meketalo, a na Davida Bowiea je bio otvoreno ljubomoran. Mami Zlati je beskrajno išlo na živce kada bi joj stari pjevao pjesmu Jimmyja Stanića „Zlato“ ili kada bi „veseliji“ beskrajno slušao Roya Orbisona. Mama je voljela folk iz šezdesetih, pa bi nakon vježbanja yoge po knjizi Jasmine Puljo slušala Joan Baez ili Judy Collins i plesala, bit će najbliže nekom indijanskom stilu, a stari je slušao klasičnu glazbu pa bi me posjeo i dirigirao… slušali bi neku kompilaciju Nedeljne promenade pa bi mi objašnjavao kako se u nekoj simfoniji čuje proljeće.

„Čuješ li i ti sine“, pitao bi me. Sjećam se da me je dugo mučilo pitanje kako se u glazbi može čuti proljeće. Naravno, to je pitanje odgovoreno kada sam i sam ušao u proljeće, negdje u šesnaestoj.

Nego, može li se čuti djetinjstvo? Danas sam i na to dobio odgovor. Može. Slušao sam danas ponovo Almoraimu i sve mi se vratilo – i nedeljni ručak i mamina yoga Jasmine Puljo i „veselja“ starog uz Roya Orbisona, sve redom, pomirili su se Beatlesi i Rolling Stonesi… otišao je Paco de Lucia, nepovratno, a ja sam čuo svoje djetinjstvo.