Piše: Filip Mursel Begović

Znanost o psihoanalizi polazi od impostacije važnosti snova u procesu „slobodnih asocijacija“, međutim, priče Rusmira Agačevića pod naslovom „Snovopriče o Sefardima i Aškenazima travničkim“ nisu prepuštene sanjarenju i divljanju simboličkih motiva bez jasne ideje o sadržaju i obliku. Tome u prilog ide i činjenica da su priče, a u njima i likovi povezani te iako mogu funkcionirati zasebno čine dobro osmišljen sustav i cjelinu. Stoga, knjiga je ovo za odraslu djecu, za one koji još uvijek umiju sanjati bez obzira otežani život. „Ja sam slovocrtač snova“, rekao je u intervjuu kojeg je autor ovoga teksta s Agačevićem radio za časopis Behar. Kršeći jezične konvencije, mogli bismo reći da je autor izumitelj složenice „snovopriča“ koja je ujedno naslov ove knjige. San ima svoje granice, a zovemo ih buđenja. Snovopriče nemaju granice jer, bez obzira na silni angažman i aktivaciju onog potisnutog, nesvjesnog i podsvjesnog – autor ih ispisuje, a mi čitamo budni.

Između ostalog, „Snovopriče“ Rusmira Agačevića funkcioniraju kao obiteljski album travničkih Jevreja, ali i puno šire jer nije moguće ni jedan bosanski narod dijakronijski promatrati bez spominjanja zajedničkih kulturoloških i inih, uglavnom životodajnih interakcija. Dakle, ovo nije samo knjiga o bosanskim Jevrejima, ovo je knjiga i o travničkim Bošnjacima i Hrvatima i Srbima. Ovo je knjiga o svim Travničanima i vezirskom gradu podnu Vlašića „gdje je početkom 20. stoljeća bilo hiljadu dvjesto malih kuća, gdje se 6 790 stanovnika na pupku čudesne Bosne odmara, i potrbuške leži u gradiću nalik izgraviranoj džezvi i osluškuje zvukove koji će im bez ikakve žurbe, zijevajući donijeti potih i naravan dan“.

I zaista svaki predočeni lik „smješten na pupku čudesne Bosne“ posjednik je jedne snovopriče, jedne nadrealne fascinacije: kaktusima, žabama, ogledalima, nebom, suncem, mjesecom, leptirima, vrapcima, vodom, sladoledom… likovi su to puni filantropije, snoviđenja, vrlina, biofilije, likovi koji neprestano prebiru po tajnama stvaranja. Iako neki od njih imaju fizičke mane i socijalne ugroze autor ih ne opisuje na način da budu podvrgnuti osobnim kompleksima, fobijama i neurozama, što je ujedno jedan od preduvjeta da se ti nedostaci uspješno zamjene snovitim simbolima i slikama.

Povijest je tu tek okvir u koji se smještaju priče izrazite jezično koloritne snage, doduše, nimalo bez dobro provjerenih činjeničnih referenci onodobne zbilje (na prijelazu 19. u 20. stoljeće) koje tu nisu, treba istaknuti, tek kao ad hoc rješenja. Rekli bismo da se historijske činjenice pojavljuju kao posredovni oblik koji putem svoje traumatičnosti sadržaja služi likovima u zadobivanju svoje konačne preobrazbe, primjerice, iz čovjeka u leptira ili iz čovjeka u ružu. U biti, pisac sve vrline svojih likova aktivira i potvrđuje postupcima srodnim legendama i bajkama. Kada Agačević prati svoj lik, smještajući ga u neki konkretni vremenski okvir, čini to na način da tekuće napredujuće zbivanje nezadrživo skraćuje, zgušnjava, zahvaćajući ga čarobnim intervencijama u jeziku da bi ih naglo obrnuo i usmjerio negdje drugamo – u čudesnu snohvaticu u koju čitatelj naprosto uranja i bude opijen. Ili, pak, historijski okvir se komada u djeliće ne bi li se lik nanovo izgradio oslobođen od mukotrpnosti ovostranog svijeta.

S druge strane onostranost koja se nudi prikaz je jedne posve autentične mašte, bez one simbolike koja bi bila strogo uvjetovana islamom ili judaizmom. No, Agačevićev svijet nije odrođen od Bosne i svoje uporište nalazi u orijentalnom duhu što se ponajviše može primijetiti u leksičkom bogatstvu, ali i općem dojmu koji posvemu sugerira folklornu šarolikost jednog bosanskog ćilima. No, taj ćilim, barem u slučaju priča Rusmira Agačevića, bez imalo dvojbe mogao bi se izlagati bilo gdje u svijetu. Hoće se reći da priče posvemu odišu Bosnom, prije svega lokalnim travničkim idiomima, ali u sebi istodobno nose veliku dozu univerzalnosti.

Autor se poslužio šokatnim maštalačkim rješenjima pa će taj svijet obojiti kroz recepture mističnih bajalica i zagonetnih slika. Možda je utoliko ova knjiga dječja jer je riječ o maštalačkim vizijama koje su toliko razigrane da ih slobodno možemo pripisati dječjem psihizmu. Da Rusmir nije jedan sasvim „ozbiljan“ čovjek mogli bismo reći da je sasvim posebno i napredno dijete. Uostalom, kao da je to nešto negativno – zadržati dječju maštu. No, pripovjedač je itekako svjestan tragičnog svijeta odraslih, koji se čini neuhvatljivim te ga on dostiže poetskim virtuozitetom (koji iskričavim duhom frca iz svake priče) kao vječni homo ludens u mreži jezičnih miksacija. Primjetan je i spisateljski eros koji nikada neće pokazivati eksplicitnu narav. On ostaje tek naznačen, prepušten čitalačkoj mašti: „Sebi i ženi svojoj navadio je po dvije kuhane suhe šljive, napunjene jezgrom zrelog oraha, prelivene toplim kajmakom, pa su sjeli na šiljteta. Vatra se dobro, kao u momačkom kolu razigrala. I nijema se priča ispotiha zametnula…“ (Rosa Ibrinica). Međutim, životni eros autor ugrađuje u prirodne pojave, stvari, građevine… pa možemo govoriti o jednoj općoj zanesenosti u opisivanju svega stvorenog. Bosna je u ovim pričama naprosto zaslađena ljubavlju. Čini se da u ovim pričama nema predaha, pa i nakon kratkih plošnih narativnih cjelina čitatelja neće napustiti emotivni ushit. Upravo zbog gustog labirinta izražajnih slika koje su prisutne u spisateljskoj naravi ovog autora dugog daha, netko će možda imati prividni osjećaj da su ove priče teško čitljive.

Stilska autentičnost Rusmira Agačevića ne proizlazi samo iz alogičnih cjelina koje privlače zamamnom igrivošću, već i porukama o problematičnom bosanskom životu kroz razne političko-društvene mijene. Prijelaz sa osmanskog na austrougarsko doba se u stvarnosti svih Bosanaca ispisuje kao traumatično povijesno raskršće. Dakle, riječ je o prijelazu sa orijentalno-islamskog (osmanskog) na horizonte zapadno-europske (austrougarske) kulture i civilizacije. Upravo su te mijene u „Snovopričama“ jako dobro iskorištene i apostrofirane i još jednom razotkrivaju jednu kolektivnu traumu i preokupaciju svih bosanskih naroda. Agačević daje i kritiku vlasti, koja je vazda ista u smislu prijepora između podanika i vlastodržaca, no, u više priča on ističe solidarnost komšija svih nacionalnosti u Bosni. „Šezdeset milijuna siromašnih ljudi bilo je u glanc novim uniformama, uplašeno rzajući u očekivanju smrti koju će svojim komandama dozvati narcisoidni carevi i kraljevi čuvajući svoje napudrane noseve i čviljave, čiraške čmarove.“ (Leopold Firtel)

Ta vrst građanskog otpora, a suštinski riječ je i o socijalnoj osjetljivosti autora, bez obzira na vjeru i naciju i dan-danas je u Bosni ostao kao za sada neponovljivi uzor. Utoliko priča „Ahmed derviš“ u svojoj osnovnoj poruci ispreda priču o krunskom dokazu dobrih odnosa muslimana i Jevreja u Osmanskom carstvu, a naslov „Šeš-šeš babo“ u sebi nosi priču o Isaku Salomonu koji se za muslimane založio (protiv samovolje tersli travničkog imama) u vrijeme austrougarske vlasti. Stoga se bosanski komšiluk i kod Agačevića potvrđuje ne kao tek vraćanje nekakvog duga iz prošlosti, on prije svega znači odgovornost i nalog je savjesti.

Ime priče „Šeš-beš“ u biti je igra tavle, u Engleskoj poznata kao backgammon, a specifično se igrala u Bosni s jednim posebnim dodatkom: taknuto – maknuto! No ta je igra bila puno starija nego što je imperijalna britanska mašta mogla i zamisliti. Od Perzije i Egipta pa do Sefarda i Turaka koji su je stoljećima igrali na sedefno ukrašenim tavlama. Pa će tako putopisac Arthur Evans samuvjereno igrati tavle sa travničkim jevrejom i izgubiti. Taj jevrej, u Travniku nazvan šeš-beš Babo bio je i pokretač Prve bosansko-hercegovačke tvornice šibica Alkalaj i comp. Dolac. „Isak Salom svoj je ugled u cijelom kraju još više uglancao primajući u tvornicu radnike koji su bili siromašni, nimalo se ne osvrćući kojem narodu pripadaju i u kojeg Boga vjeruju, od njih je očekivao samo marljivost i čestitost.“ Bio je najbogatiji Sefard kojega je Travnik zampamtio, među ostalim jevrejskim obiteljima u kojima su dominirali zanatlije poput najvještijih travničkih limara Abrahama i Jishaka Altaraca.

Drugi svjetski rat je, bez obzira na sva stradanja Jevreja u Bosni, koji su praktički istrebljeni, u Agačevićevim pričama lišen detalja koji bi otkrivali golu surovost, no osjeća se jedna izrazita nostalgija i tuga bez tzv. bosanskih plakanja. Dakle, uglavnom čitamo ono što je već prečesto viđeno i uočeno kada je riječ o Bosni i svim njenim narodima, koji neprestano pobrojavaju jedni drugima žrtve, plačući pritom, a neki među njima nikada ne odustaju od toksičnih misli o nekom novom sukobu i „konačnom rješenju“ bosanskog pitanja. No, odgovor na to pitanje nikada nije bio ni jednodimenzionalan ni jednoznačan, već je u sebe ugrađivao razne slojeve mozaičnih identiteta koji su u neprestanom traganju za odgovorom – kako Bosna može opstati nasuprot svim svojim proturječjima i različitostima.

Čini se da do sada nitko na to pitanje nije posve odgovorio, a Bosna pritom uporno opstaje. Agačević nije upao u zamku još jedne pričalice koja nudi dijalog kroz neko brzopotezno rješenje, jer, na koncu, priče su to uronjene u beskonačnu snovitost, a likovi su prije svega tragači za višim smislom. Pa se dijalog svih sa svima ovdje ostvaruje preko ugodnih asocijacija na boje, mirise, okuse, opipe, zvukove, a likovi koji su suočeni sa egzekucijom uspjevaju proizvesti ona povratna sjećanja koja stvaraju izlječujući mehlem. Kao da svi pobrojani jevreji, zajedno sa muslimanima i kršćanima sanjaju jedan kolektivni san koji liječi i najteže rane i daje snagu da se sruše i nepremostive prepreke. Dakle, iako naša čitateljska osjetila reagiraju na zbiljske pojave (dočaravanje boja, mirisa, zvukova, folklora i svakodnevne učestalosti u običajnostima života) oni se uspjevaju s područja zbiljnosti preseliti u carstvo duha, prelaze pragove razuma i ulaze u onaj nesvjesni dio – sanjani.

Uz to, Agačevićevi likovi su mahom egzotični samotnjaci dramatičnih životnih puteva, a u gradnji njihovih psihograma pisac koristi elemente koji su na granici shvatljive semantičke povezanosti – toliko se, naime, želi obujmiti neki apsolutni smisao. Autor, dakle, nije pokazao da se povodi za klišejiziranim pričama o holokaustu, sa didaktičnim šablonama o pravdi i nepravdi te manjinskoj ugroženosti, preko kojih su neki bosanski pisci iskazivali svoj pomodni humanizam i gradili svoje karijere, a u svojoj su biti profiteri u miru. Rusmir to svakako nije iako napetost teksta otkriva njegovu unutrašnju borbu i govori nam koliko je teško zadržati tajnu snovopričanja bez da se služi već viđenim književnim kanonima i normativnih rješenja bajkovitosti. Njegova pričalačka skokovita misao želi pojmiti neku misaonu sintezu o divergentnim nazivima i imenima koji određuju tu pojmovnost, i koju se ona usuđuje opjevati iako je ona sama po sebi teško odgonetljiva ako se služimo samo razumom.

Pa tako Izak Abinon, zanatlija koji je izrađivao ogledala, kojemu su nacisti pokucali na vrata ne bi li ga odveli u jedno od svojih gubilišta, izlazi iz okvira ovostranog i ulazi u svoje ogledalo: „Katil kamion pokriven sablasnom ceradom, raskoračen po propisu, čekao je na zamrloj kaldrmi ljude sa šestokrakim biljegom na rukavima. Tri zasmijana vojnika ponosno su nosila uhapšeno skamenjeno ogledalo. Iz njega su dopirale razderane riječi otužne pjesme. Sali a la ti avlare, sekretos di ma vida. Izađi na vrata, reći ću ti tajnu svoga života…“ Ovdje bi se priče Rusmira Agačevića posvema mogle usporediti sa filmskom upečatljivošću i originalnošću jednog Ingmara Bergmana i njegovim snovitim likovima jevreja u filmu „Fanny i Alexander“.

Dakle, jedna sretna misao ili jedna snovomisao (petarpanovski), dosta je da od slike koja u sebi nosi svu stravu progona i genocida pretvori u nešto sasvim drugo – začudnu vrst otpora… snovopričalačko ogledalo, portal u drugi svijet. Bez gorčine, bez drame koja bi mogla ukazati na već viđeni književni kanon o progonu Jevreja. Ipak, tragedija koja kroz povijest prati Jevreje ispisuje se u istoj priči. „Izak Abinon, sjeća se i oplakuje; Suzama je crtao žal svjedočenje kako su prapreci predaka njegovih prapredaka tjerani žeravicama inkvizicije, tražeći svoja gnijezda, sa sobom nosili tri stvari: „kantijas, konsezzas i refranis. Svoje pjesme, priče i poslovice.

Međutim, kao što je već naznačeno, ovo nisu samo priče o Jevrejima te autor neće propustiti naglasiti tragediju svih Bosanaca: „Domaći ljudi iz blatuštine besputica tuđinskih zemalja i razoružanih gologuzih tuđinskih vojski, nakon nakaznog rasapa vraćali su se svojim zakorjenjenim tmurnim dvorištima i zanijemjelim domaćinstvima.(…) Klicama zla zapljuvati i razrasti nova generacija zadojena mržnjom, i zagrižena u novo svjetsko krvoprolijevanje. Ocvala i ojađena Bosna opet se ščučurila kao neko posmrče, rođeno nakon sahrane oca i izvađeno ispod pupka umiruće matere.“ (Rosenzweigovi)

Zatim o bosanskim muslimanima koji su ginuli za tuđi ćeif u Galiciji 1914.: „Tek tad Ibrahim-beg se sjeti kako razvaljen leži u poljskoj Galiciji na Istočnom bojištu, ispred kišnog grada Przemysla.

Čučao je u rovu nedaleko od Krakowa u podernoj uniformi Treće bosanske pješačke, u sklopu 70. srijemske pukovnije temišvarskog 7. vojnog zbora, zajedno sa snuždenim vojnicima karlovačke 96. pukovnije. Daleko od svog Travnika u prstima iskopanoj rupi branio je tuđe sehare, tuđeg mu austrougarskog, u krvoproliću s dalekim razularenim neprijateljem, još tuđijeg mu raspuklog ruskog carstva.“ (Rosa Ibrinica)

Moško Salom, sin Mordehajev, iz Travnika je i ima krojačku radnju u Parizu. Jedan od Rusmirovih lirski obojenih likova koji završavaju tragično, no, ne bez tuge koja putem mašte postaje veselje i nudi neki novi život koji se neprestano obnavlja. Rusmirove priče su kao životni perpetum mobile. Smrt nije kraj već neki novi početak, odnosno likovi doista umiru, ali im pripovjedač nudi tajanstvo preobražaja i ponovnog rađanja u okrilju božanske čistoće. Rekli bi da svi njegovi likovi završavaju u raju. Hajim Papo je tako „bio nasmiješen tugom cijelog svijeta, nije ni znao da je umro“, a završio je strijeljan u Staroj Gradišci. Agačević oslikava njegove zadnje trenutke na životu, vidi njegovim očima. I ne samo on nego i ostalih preko dvjesto travničkih jevreja koji su deportirani u Jasenovac i Staru Gradišku. Nakon Drugog svjetskog rata u Travniku se ispisuje stravična bilanca ustaško-nacističkog genocida – ostala je na životu samo jedna familija.

Ovdje se u funkciju stavljaju čaršijske legende, koje su, barem u Bosni, uvijek davale jednu drugu boju ili suhoparnoj ili krvavoj povijesti. Možda je to ponajbolje vidljivo u liku tumača Tore u travničkom Templu, Hazana Šabetaja, čovjeka-žabe koji miriše na ruže, a sklopio je brak sa suncem. U biti autor poseže za kolektivnom maštom često zlurade čaršije (ili popularno rečeno riječ je o šaputanju radio-mahale) i pretvara je u snovopričalačku kritiku o jednoj nepravdi „o onome kojemu nisu mogli ni pera odbiti“ pa su ga zajednički ogovarali.

U Bosni sredine nikada nije bilo. Bosna je uvijek igrala po ivici Šeš-beš tavle, nategnuta po krajnjim točkama stvarnih nespokoja i nestvarnih snova. Može li Bosna biti van snova, van naših idealnih predodžbi. Može, naravno. Ovakav jedan snovopričalački poduhvat, osim što je iznimno vrijedan doprinos kulturi pamćenja na bosanski komšiluk, upravo je u potrazi za isticanjem dobra. Nekome kao da je interes, a dugo je tome tako, da ističe i primjećuje samo ono loše u Bosni. Nasuprot tome Agačević upućuje na ona mjesta koja obogaćuju i oplemenjuju.

Naime, iako će u današnje doba nacionalni ekskluzivisti bosanskih naroda zagovarati čiste identitete to naprosto u Bosni nije tako. Nema čistih identiteta u zemlji u kojoj je vazda bilo ispreplitanja. Sva ta galerija likova u Agačevićevim pričama upravo to dokazuje. U biti, Travnik je samo manja pozornica međuetničkih i međuvjerskih suodnosa koji su na onoj velikoj bosanskoj (sa Sarajevom kao sjecištem) stoljećima živjeli zajedno, pritisnuti raznim nevoljama, protektoratima, kolonijalizatorima, carstvima, i na koncu opstali.

Tračak nade postoji i danas. „Ima ljudi koji sve znaju. Ali, šute.“, reći će Rusmir u poziciji pripovjedača u priči o Jakovu Kalderonu ili u Uri, Ezri i Mazalti gdje na kraju priče poručuje: „Možda bi u takva slova bilo i najljepše povjerovati. Zato što lijepa riječ, kojom se na kraju pomiluju svi strahovi i neugode, čovjeku pomogne da ne zna, ono što zna. To uvijek na ruku ide tuđoj sili i vlastitoj savjesti. Ma, jedno je sigurno, nemiran je san onima koji sve znaju, baš kao i onima koji žele da nikad ništa ne saznaju. Nepravednom rukom život crta neistinita slova, pa uvijek o ovim prvima svi znaju sve, a za nama drugima ostanu samo nejasni tragovi kao za kapljicama bijele nebeske kiše…“

Ovdje se sugerira prekid šutnje te puštanje na slobodu bosanskih „zmajeva“ koji bi trebali poletjeti ili barem prestati šutjeti. Odnosno, nesvjesni vidovi stvarnosti otkrivaju se u snovima, u ovom slučaju u snovopričama koje djeluju otkrivalački upravo s obzirom na našu potisnutu savjest. Stoga, ove priče ne udaraju samo na kolektivnu savjest koja ima veze sa prošlosti već nose upozorenja za sadašnje i buduće vrijeme. (Izvor: behar.hr)