Piše: Edit Glavurtić

Dok listam stare dnevnike, čudim se koliko sam svoga bola svojevoljno odabrala.

U kakve sam se samo duboke zdence spuštala, kakvim tamnim šumama lutala! Zašto sam zapravo uzimala više od onoga što se moralo? Koliko bi bilo lakše da sam ranije naučila da treba otići na vrijeme, da je bolje presjeći nego patiti, da je snagom volje i zdravim razumom neke stvari ipak moguće izbjeći, da ima ljudi koje ne vrijedi čekati, i da se nekad ne isplati boriti jer zapravo nitko nije vrijedan neprospavanih noći.

Najbolje stvari uvijek su se događale lako i prirodno, bez borbe i otpora, i otvarale se kao pupoljci suncu, kad je sazrelo vrijeme. Upravo ono ključ je svega što u noćima bez sna nisam mogla razumjeti, a kad je svanulo, dolazilo je na svoje mjesto.

Dok čitam te stare zapise, današnja ja ne razumije nekadašnju mene, i obuzimaju me dvojaki osjećaji. Poželim na trenutak samu sebe zagrliti, jer zaista sam proživjela teška vremena, no čitajući dalje poželim se i dobro ispljuskati, jer s distance jasno vidim da toliko bolno nije moralo biti. Ali, što sad vrijedi govoriti? Svojoj sjeni još nitko nije pobjegao, pa ne mogu ni ja.

Zato zatvaram dnevnik i ostavljam među njegovim listovima sebe skvrčenu, zgrčenu i bolnu, bez ikakve želje da se sebi takvoj ikada više vratim.

S nadom da sam naučila sve što je trebalo.