Piše: Marijan Grakalić

Nekrolog za prijatelja, za razliku od same smrti, može se odgađati i izbjegavati ali se na kraju ne može i nenapisati. Tako je to onda kada umre čovjek prije vlastitih snova i prije nego što postane izlišna sudbina koju mu je život namijenio. Darko Biljanović zvani Biljac nestao je iznenada jednog dana ove veljače u bolnici u Zajčevoj ulici koja i tako završava negdje na nebu iznad Zagreba u kojem počivaju mnogi heroji s našeg asfalta, ljudi nepotkupljivi i jedinstveni isto kao i on.

Tu u tim nestvarnim palisadama sutona, između neba i vremena koje je prošlo ali koje još nije do kraja završeno, sada je i Biljac. Važan svjedok osjećajnosti prijeloma epohe što je kao generacijski i individualni mirakul postala i ostala karakter otpora ovoj prostoj stvarnosti koja se razlila kroz pukotine propasti, kriza i ratova. Nepokoren i hrabar, cijelim je svojim bićem pripadao urbanom pejzažu satkanome od bunta i tuge istodobno, te obojan sjetom prema domovini u kojoj smo rođeni i koja je netragom nestala ostavljajući iza sebe moralnu, duhovnu i materijalnu pustoš. Nesklonosti da se pomiri s tragedijom kao porijeklom novonastaloga svijeta davala mu je snagu u svakodnevnim stvarima i postala mjera dostojanstvenog prkosa prema osiromašenim prilikama zbilje.

Moguće je kako je istina da smo svi mi tek baštinci utopijskog očajanja, te da strašno svijetlo sunca sada nije ono negdašnje pod čijim toplim mislima radosno žive i vole sretni ljudi i njihova djeca. No za Darka nije bilo predaje, iako ga je mnogo toga, pa na kraju i sam život izdao. Ostavio je troje djece, nepovrat u zagrljaj, i negdje ispod praga onaj vrijedni komad zlata načinjen od čistih ideala i osobnog poštenja. I na tome mu hvala, iako je time, na žalost, njegova smrt još bolnija.