Piše: Edit Glavurtić

Kad sam se sinoć pohvalila da drugi tjedan idem na Balaševićev koncert, moj prijatelj stomatolog ispričao mi je priču o Lauri, koju jednostavno moram prepričati i podijeliti.

„Laura u moju ordinaciju dolazi već oko dva mjeseca, zapravo, glupo je reći da dolazi jer je nepokretna, pa je tata i mama dovezu u kolicima. Uz nepokretnost, od rođenja je slijepa, a ima šesnaest godina i kad god dođu, ja moram kontrolirati suze (znaš da sam emotivac), pa malo odem do rentgena, da mi po glasu ne prepozna da mi se stegnulo grlo.

Poanta ti je u tome da je ta cura stvarno nešto posebno!

Uvijek je vesela, uvijek dobre volje, stalno se smije… a da vidiš tek tatu i mamu kako je vole i paze i kako joj ugađaju! Laura ti pak obožava Đorđa Balaševića.

Zna tekstove svih pjesama, tata joj je čitao njegove knjige, pa ona zna kad se Đole oženio, kako mu se zovu djeca, kad tko ima rođendan, tko je što diplomirao… ma sve o njemu zna!

U dvanaestom mjesecu vodili su je na njegov koncert, i bila je van sebe od veselja i uzbuđenja. Kaže mi „ doktore, to mi je bio najljepši, najljepši dan u životu!

Bili su tamo i Olja, i Aleksa, a Đorđe je tako divan, da mi je bilo kao da sam u raju. Samo je dvaput malo pogriješio tekst! a ja sam cijelo vrijeme pjevala s njim.

Drugi dan sam dobila dvojku u školi, znate, to mi je prva, ali nisam se nikako mogla koncentrirati na nastavu „ (na što smo se i ja i moj prijatelj složno bez riječi zgrozili nad profesorom koji slijepoj i nepokretnoj djevojci ima srca upisati dvojku, kao da ona zapravo išta znači, no to nije tema).

Stvar s koncertom i uzbuđenje oko njega su prošli, u međuvremenu je Laura imala rođendan i jedno veliko iznenađenje. Na prvom terminu poslije, kad je došla u ordinaciju, odmah je s vrata počela pričati „Doktore, doktore, znate tko je zvao da mi čestita rođendan? On! Đorđe Balašević! (Roditelji su uspjeli nekako doći do njega, i zamoliti ga). Zvao je dva puta, mama me vozila u šetnju, pa nisam bila doma, ali on je onda zvao opet. I pričali smo pola sata!

Punih pola sata, jel možete to vjerovati? Sve me je pitao, koje pjesme volim, gdje živim, pa kad je čuo da sam u Zagrebu, začudio se kako lalinski zavlačim govor, a ja sam mu rekla da sam to tako učila i dugo vježbala, ako mi bude nekad slučajno prilika da s njim pričam, željela sam da me bolje razumije“.

Eto, to je priča o Lauri, koja me tako ganula sinoć, a danas je odmah zapisujem iako mi baš ne nailaze prave riječi, niti imam ikakav pametan zaključak.

Samo osjećam kao da sam dobila nešto lijepo čemu ne znam imena, jer u ovoj priči baš sve je svjetlo i dobro, i svi su na dobitku. Roditelji zbog ljubavi kojom vole svoje dijete, pjevač, zbog predanosti kojom slijepa djevojka vježba naglasak da bi se s njim bolje sporazumjela, Laura koja je kroz malu, a veliku gestu svog idola doživjela toliko radosti. Doktor jer se toplinom priče ogrijao, i ja koja je s veseljem prenosim dalje. Neka ugrije još koga u vremenu koje za toplinom gladuje, neka izmami mokar osmjeh na lice, i jedno popodne učini ljepšim.