PRIČA KOJU PIŠEM SOBOM

ponekad je u tišini sobe odlažem,

gledam kružeći u krugovima oko nje

gola samo za sebe,

istinita,

ni stidna ni bestidna…

i odgađam kao novu haljinu koju jedva čekam odjenuti.

znam;

kad je jednom odjenem i u njoj izađem svijetu pred oči

postat ću si nepoznata,

postat ću sama sebi navrh jezika,

postat ću si kao riječ koje se žarko želim sjetiti…

toliko žarko da si od nje ne mogu uteći.

a taj svijet koji me ne poznaje… golu samo za sebe, istinitu,

ni stidnu ni bestidnu…

pamtiti će me – po njoj

još dugo vremena

iako sam je ja izabrala za samo jedan dan.