Piše: Nenad Korkut

Moja fascinacija modom proizašla je iz tinejdžerske opčinjenosti starim crno bijelim fotografijama. Znao sam danima listati foto albume hollywoodskih zvijezda i tako sam malo po malo počeo primjećivati imena Horsta P. Horsta, Richarda Avedona, Cecila Beatona, Georgea Platt Lynesa…međutim jedno ime među njima posebno se isticalo: Irving Penn. Ako ćemo se fokusirati samo na modnu fotografiju možemo s pravom reći kako je Penn bio jedno od najznačajnijih imena za njezinu povijesti. Njegovi radovi iz 50-ih godina prošlog stoljeća toliko su se urezali u kolektivnu modnu svijest, personificirajući samu bit elegancije, te ih danas doživljavamo istinskom esencijom umjetničkog vizualiziranja mode. Može se slobodno reći da je upravo Penn postavio temelje suvremene modne fotografije, a njegovi radovi nastali prije više od pola stoljeća i dalje izgledaju svježi i originalni prezentirajući modu u njezinom najsofisticiranijem obliku.

Irving Penn je slavu stekao u modnoj i reklamnoj fotografiji, te u portretiranju slavnih, a njegove inovacije, posebno naglašene u fotografiranju portreta, izdvojile su ga iz mnoštva ostalih umjetničkih fotografa. Stvorio je nove visoke standarde u fotografiji, njegovi radovi i danas su inspiracija mnogim mlađim kolegama i majstorima vrhunske fotografe, što govori o tome koliko je bio cijenjen. Osim rada za Vogue s kojim je surađivao 65 godina i po čemu je bio najpoznatiji široj publici, radio je i TV reklame, njegova djela predstavljena su na mnogobrojnim izložbama i u monografijama, a ujedno se nalaze i u stalnim postavama velikih muzeja kao što su Metropolitan Museum of Art i Whitney Museum of American Art u New Yorku. Pored svega toga Irving Penn je bio nevjerojatno skroman čovjek. Koliko je bio skroman i poseban najbolje govori njegova izjava: “Razlog zbog kojeg sam postao profesionalni fotograf je veoma jednostavan: to je najbolji način da zaradim dovoljno novca i brinem o svojoj porodici.” Kako je živio, tako je i umro, diskretno u miru svog stana na Manhattanu, 7. listopada 2009. u 92. godini.

Bez obzira da li su pred njegovim objektivom bili predmeti, mladi i lijepi profesionalni modeli, peruanski seljaci, hipici iz San Franciska ili plemena s Nove Gvineje, Pennova snimanja su najčešće trajala satima. S modelima je često dugo razgovarao, želeći da budu opušteni kako bi slobodno pozirali, da se osjećaju kao da su sami u sobi, pred ogledalom. Želio je da svaka fotografija bude savršena, da uhvati modele u stanju apsolutnog spokoja i blaženstva. Posebnu naklonost gajio je prema mrtvoj prirodi te je napravio veliki broj slika koje su bile svojevrstan izazov tradicionalnoj ideji ljepote. Objekti predstavljeni u mrtvim prirodama vrlo su raznovrsni, variraju od predmeta za reklame (kao minimalistička serija fotografija posvećena Clinique proizvodima krajem šezdesetih), preko hrane (redakcijski editorijali za Vogue), mrtvih životinja kojima propadanje daje novu formu, do trulog voća, gomile opušaka ili poderane odjeće. Objekti njegovih fotografija uvijek su bili smješteni unutar zatvorenih, uskih prostora, ponekad u uglovima zidova, napravljenih samo za potrebe snimanja. Penn nikada nije snimao na otvorenom. Svoje je slavne modele znao satjerati u kut da bi na fotografiji dobio njihovu bit i u potpunosti ogolio njihov duh. Rezultat: osjećaj savršene mirnoće, koncentracije i klaustrofobije.

Irving Penn rođen je 16. lipnja 1917. godine u New Jerseyu. Otac Harry bio je urar, a majka Sonia medicinska sestra. Irvingov mlađi brat Arthur Penn je filmski režiser čiji je svakako najpoznatiji uradak kultni film ‘Bonnie and Clyde’ s Faye Dunaway i Warrenom Beattyjem u glavnim ulogama. Po završetku srednje škole Irving odlazi na studij na ‘Philadelphia Museum School of Art’, gdje mu je reklamni dizajn predavao Alexey Brodovitch, slavni fotograf, dizajner i umjetnički direktor Harper’s Bazaara. Tako je Irving posljednje dvije godine školovanja i sam proveo radeći za Bazaar, volontirajući kao Brodovitchev asistent, ne sluteći da će jednoga dana postati vrhunski fotograf. Diplomirao je 1938. godine i ubrzo postao umjetnički direktor magazina Junior League. Nakon par godina odlučio je napustiti posao te odlazi u Meksiko, gdje pokušava raditi nešto novo. Počinje slikati, ali poslije godinu dana vraća se u New York shvativši da nije pretjerano talentiran i da ne želi biti samo osrednji slikar.

Početkom 40-ih, Irving u New Yorku upoznaje umjetničkog direktora magazina Vogue, Alexandra Libermana, koji je baš kao i Brodovitch bio ruski emigrant, te postaje njegov pomoćnik zadužen za izradu i biranje naslovnica. Kako fotografi nisu bili pretjerano raspoloženi za usvajanje njegovih ideja, niti su najbolje razumijevali što od njih točno traži, Irving na Libermanov prijedlog počinje sam fotografirati naslovnice. Isprva je koristio posuđenu opremu i oslanjao se na prilično skromno iskustvo, ali ga je prva naslovnica, objavljena u rujnu 1943. godine, odmah lansirala u svijetu fotografije. Na njoj se nalazila neobična kompozicija: smeđa kožna torba, kravata, rukavice, limun i veliki dijamant.

1944. godine Penn odlazi u II svjetski rat gdje na talijanskoj fronti vozi kola hitne pomoći. U Rimu tada na ulici prepoznaje Giorgia de Chirica. U svojoj biografiji opisuje kako je spontano potrčao i zagrlio tog slikarskog genija kojemu se divio, a koji nije imao pojma tko je on. De Chiricu se svidio entuzijazam mladog amerikanca i s Irvingom provodi 2 dana pokazujući mu ‘njegov’ Rim. Tako su nastale i prve Pennove fotografije nekog slavnog umjetnika koji je obilježio 20. stoljeće, što će tijekom vremena prerasti u veliki arhiv moderne povijesti umjetnosti zabilježene fotoaparatom. Poslije II svjetskog rata Penn je nastavio raditi za Vogue, definirajući novi vizualni stil i lansirajući takozvanu estetiku ‘manje je više’: što se više oduzme od jedne slike to ona postaje sugestivnija i snažnija. Kada su ga pitali kako je nastao taj njegov prepoznatljiv stil u modnoj fotografiji, koji je bio ogoljen od bilo kakvog kićenja i suvišnih dodataka, te je bio koncentriran na model u studiju ispred neke neutralne, većinom sive pozadine, odgovorio je kako je on nastao iz neznanja. Naime njegovi slavni prethodnici Baron de Meyer, George Hoynigen-Huene, Horst, Cecil Beaton i Edward Steichen bili su majstori ekspresionizma i većinom su modu snimali u teatralnim eksterijerima ili raskošnim scenografijama. Penn priznaje da nije imao dovoljno znanja o modi da bi mogao nečije kreacije povezivati s određenim slikama, događajima i umjetničkim djelima, te nije imao namjeru svojim fotografijama pričati određenu priču. Na Pennovim fotografijama nećete naći reminiscencije na savršene piknike, stare dvorce, flertovanje u Edwardijanskim salonima ili pitoreskne slikarske ateljee. Nećete naći ni avangardne Freudijanske fantazmagorije poput onih koje je radio Man Ray, pronaći ćete ogoljenu fotografiju koja je koncentrirana isključivo na rad drugog umjetnika-modnog kreatora. Iako naizgled jednostavna koncepcija, u to doba u modnom svijetu bila je toliko neobična i nova da je Penn postao prvorazredna fotografska zvijezda. Prvi Pennovi radovi posvećeni modi realizirani su bez obrade i vrhunskih tehničkih sredstava, rađeni su na najjednostavniji mogući način, a ishod je uvijek bio savršen. Svaka fotografija bila je pravo remek djelo, Penn je uspio na neobjašnjiv način povezati duh modela s odjećom koju nosi.

1947. Alexandar Libermann šalje Irvinga u Pariz da se pobliže upozna sa svijetom koji je predmet njegova rada. Zamolio ga je da prošeće po modnim salonima, posjeti revije i domjenke i osjeti kako diše modni svijet. Penn se odmah zaljubio u Pariz i u njegovom prvom susretu s modnom prijestolnicom nastaje jedna od njegovih antologijskih fotografija, ona 12 najpoznatijih modela tog doba, danas poznata kao prvi grupni portret supermodela u povijesti. U centru te fotografije, slikana iz profila nalazi se šveđanka Lisa Fonssagrives koja će uskoro postati njegov omiljeni model, a od 1950. i supruga. Upravo Lisini portreti u Balenciaginim i Diorovim kreacijama s početka 50-ih najpoznatiji su Pennovi modni radovi. Nakon što se povukla iz svijeta mode Lisa se bavila kiparstvom, a često je pomagala suprugu kao asistent na snimanjima. Njihov brak potrajao je 42 godine, sve do Lisine smrti 1992. Njihov sin Tom Penn danas je uspješni dizajner.

U doba Pennove najveće slave u radu na modnoj fotografiji, bilo je legendarno njegovo rivalstvo s još jednim velikanom toga žanra, Richardom Avedonom. Iako međusobno nisu imali probleme u komunikaciji, niti je postojala bilo kakva osobna netrpeljivost među njima, bili su česta meta medijskih prepucavanja, koja traju do danas, tko je od njih dvojice više zadužio povijest modne fotografije. Karijere su im tekle donekle paralelno. Iako je Avedon 6 godina mlađi od Penna, slavu je stekao u prvim poslijeratnim godinama baš kao i Penn. Dok je Irving Penn bio najvažniji fotograf u Vogueu, Richard Avedon je bio glavni fotograf Harper’s Bazaara, a nadmetanje ta dva magazina u modnom svijetu je opće poznato. Kada je na poziv Diane Vreeland i Alexandra Libermanna 1966. Avedon prešao raditi u Vogue, svi su očekivali da će doći do sukoba dva najveća fotografska diva tog doba. Međutim ako malo bolje pogledamo, njihov način rada se nije mogao uspoređivati. Iako su oboje bili perfekcionisti u estetskom promišljanju mode, oni ustvari jedan drugome u svojem umjetničkom izričaju nikada nisu predstavljali konkurenciju. Dok je Penn isključivo fotografirao u studiju i svoje objekte tretirao kao skulpture u minuciozno definiranim pozama, inzistirajući na kirurški preciznoj vizualizaciji čiste elegancije, zbog čega su mu rad uspoređivali s Velasquezovim platnima, Avedon je svoje modele izvodio na ulicu, pod cirkuske šatre, u casina i restorane, te ih snimao u pokretu, želeći naglasiti njihovu slobodu i spontanost. No ostaje činjenica da je dolaskom Avedona u Vogue Penn pokazivao sve manje interesa za modnu fotografiju te je počeo istraživati neka nova područja.

Godine 1967. napravio je mali ‘putni’ fotografski studio, koji mu je omogućavao da u bilo kojem dijelu svijeta napravi fotografije s istom scenografijom. Tada je nastala slavna serija fotografija ‘Worlds in a Small Room’, u kojoj su se smjenjivali portreti slavnih osoba s grupnim fotografijama domorodaca i gdje se etnografija miješala s modom. Koliko je Penn bio ispred svoga vremena u nekim fotografskim razmišljanjima dokazuje i podatak da su tek 1980. godine po prvi put izloženi Pennovi aktovi nastali 1950., dok je 1986. svjetlost dana ugledala serija fotografija mrtve prirode posvećena lubanjama životinja. Ti su radovi u vrijeme kada su nastali bili previše kontroverzni da bi bili publicirani, te su trebali čekati 30 i više godina da izađu iz Pennovog ateljea.

Među mnogobrojnim Pennovim portretima najpoznatiji su oni Salvadora Dalia, Alfreda Hitchococka, Thrumana Cappotea, Milesa Davisa, Georgie O’Keeffe, Marlene Dietrich i vojvotkinje od Windsora. Zahvaljujući Pennu, mnogo intelektualaca i umjetnika našlo se na stranicama Voguea (Willem de Kooning, Pablo Picasso, Italo Calvino). Posljednjih 30 godina Penn se koncentrirao na portrete etnografskog karaktera, na aktove i proučavanje boja, posebno cvijeća. Mogao se pohvaliti najdužom suradnjom s izdavačkom kućom Conde Nast, koja između ostalog izdaje i Vogue, a radio je i za njihova druga izdanja, na primjer za prestižni Vanity Fair.

Iako je za američki Vogue fotografirao više od 150 naslovnih stranica, ona posljednja, iz svibnja 2004. ostati će posebno zapamćena u povijesti. Tijekom snimanja priče za rujanski broj 2003. koji je bio posvećen Nicole Kidman kao ikoni stila, i koju su tada snimali razni slavni fotografi poput Helmuta Newtona i Annie Leibovitz, Anna Wintour je primjetila posebnu neverbalnu komunikaciju koja je nastala između Nicole i doajena modne fotografije Irvinga Penna, te je željela proširiti tu priču. Gotovo slijepi 87-godišnji Penn nije snimao naslovnicu gotovo četvrt stoljeća, no za Nicole Kidman je učinio iznimku. Fascinirana fotografijom na kojoj je glumica okrenuta leđima u Lacroix couture haljini, Wintourova se odlučila na vrlo riskantan potez objaviti je na naslovnici. Fotografije na coveru zahtjevaju gledanje modela u objektiv, što je nepisano pravilo. Ovaj puta ljudi u Vogueu opčinjeni fotografijom nisu željeli preko nje čak ni pisati karakteristične naslove želeći sačuvati njezinu čistoću. Mnogi su mislili da je taj potez izdavačko samoubojstvo, ali časopis se zbog te nekarakteristične naslovnice nije slabije prodavao. Wintourova je rekla da si je prvi puta u svojoj dugoj karijeri priuštila napraviti nešto po svom guštu pa makar i snosila posljedice zbog toga. Na kraju joj se rizik isplatio jer upravo je ta naslovnica u nedavnoj anketi ušla na popis 50 najboljih magazinskih covera u povijesti, kao jedina Vogueova naslovnica među odabranima.