PTICE NA ŠTAKAMA

čovjek valjda u životu zgori
izgori, izvori se i riječi pa se opet mora
dobro potruditi za tako nešto
i bila je skoro lijepa pomisao na to
da niko neće plakati za mnom
nešto je upravo tako progovorilo iz mene
premda sam kasnije siktao na sav glas
o, pičko patetična, onako sam za sobom
a i zašto bi, samo ću sići
kao s vremenske linije na fejsbuku
onako kako sam davno
sišao s pameti
i znam da ovo nećete razumjeti
jer sve sam vrijeme tim ljekarima bio čudan
gledajući na svojim dlanovima golubove
i toga dječaka što je odrastao
pored podivljalog odžačkog parka
gdje mnogo su ranjavala ptica djeca
ali prođe sve i zaraste u ranice
u ožiljke nalik na slova
i ne boli više
tja već sam se opraštao s onima koje volim
i pravio štake za ptice
kad neke su opet odlijetale u nebo odoreć svjetlo
a neke mrtve u moje dlanove
i sreo sam kasnije ženu
da, to sam htio reći, sreo sam i ženu
nad čijim licem su mahale krilima
iz mojih umornih ruku
ja sad u svemu tome mislim da se tako leti
i sinoć da su prvi puta poletjeli bez nje
napuštajući me valjda i oni
(dok su ljekari razvijali te slike
očekujući da i sami vide
kako moj sjebani mozak pjevuši
kad se tušira u sopstvenoj krvi)

i želim sad samo podijeliti s vama
tu svoju radost koju sam osjećao sinoć
dok su tražili gdje mi je to opet puklo u glavi
a ja sam vadio iz džepa isprintane pjesme
nepoznate žene kojoj sam obećao
napisati recenziju do dvadeset drugog, jebiga
i dok su odmahivali glavama
ja sam opet smišljao kako da započnem
kako da započnem svoje impresije
o tim predivnim poemama
i zato hoću da vam kažem, oprostite
oprostite gospodo draga
što znadoh vam kočijaški
ponekad ponešto jebucnuti
kad bismo pričali o poeziji
ponekad mi zaista usfali zvijezda i svile
za vaše predivne duše

o Bože, pa ja ne želim biti sretni debil
kojeg lepezama raspuhuju netaknute djevice
evo, hoću sad da mi ostaviš ove suze
hoću samo da milujem
onu svoju ranjenu
u njenim očima
ptice koje nisam spasio
evo, već ih vidim

(jer bilo bi zaista glupo
da i mrtvaci plaču)